Evo jednog primjera: jutros nakon mise, čim sam zašao iza ugla, ugledao sam ogromnu crvenu zastavu koja podsjeća na maoističku eru. “Živjeli veliki ljudi Kine! Živjela velika Komunistička partija Kine! (伟大的中国人民万岁！伟大的中国共产党万岁！).”

Slogani poput ovog ponovno pronalaze svoj put u borbi Kine da se redefinira kao komunistička zemlja kojoj bogatstvo vidljivije raste nego u zapadnim zemljama koje se susreću s ekonomskim izazovom. Na izlasku iz podzemne željeznice vidio sam još jednu zastavu koja veliča socijalizam govoreći “manifestiramo veliki preporod kineskog naroda! 实现中华民族伟大的复兴！).”

Dok se Kongres Partije nastavlja, mislio sam da bi bilo zgodno napisati kolumnu o drugoj strani Partije, onoj koja je prije samo pedeset godina zatvarala strane svećenike, redovnice i kineske katolike, optužujući ih da su “špijuni”, “saboteri ” i “kontrarevolucionari”. Jedan od svećenika uhićenih 1950. bio je otac Charles McCarthy, Isusovac iz kalifornijske provincije, koji je živio i služio u Šangaju dok ga Partija nije uhitila i smjestila u maloj zatvorskoj ćeliji.

Američki isusovac u Kini: od Kalifornije do Šangaja

Veliki njemački pisac, Johann Wolfgang von Goethe, jednom je napisao: “U trenutku kad se netko predaje, pokreće se i Providnost. Sve i svašta se dogodi kako bi pomoglo. Cijeli tijek događaja proizlazi iz odluke, podižući u nečiju korist sva događanja i sastanke i materijalnu pomoć koju nitko nije mogao ni sanjati da će mu doći u pomoć.” Neki rijetki i avanturistički misionari u Kini ostavili su stvarno zadivljujuće otiske u Srednjem Carstvu kako bi potvrdili Goetheovu pretpostavku. Otac Charles McCarthy, SJ, bio je takav čovjek, čija je nesvakidašnja mješavina intelekta i pobožnosti oblikovala jednog od kineskih nejneumornijih propovjednika Evanđelja i nježnog prijatelja kineskog naroda. McCarthyjev je život u Kini teško zamisliv većini ljudi; dva je puta bio u pritvoru u Aziji, zatvoren najprije od strane Japanaca 1942. – 1945., a potom zatočen od strane Kineza 1953. – 1957. tijekom radikalne maoističke ere, da bi kroz sva njegova suđenja fra McCarthy ostao nepokolebljiv primjer ignacijevskog duha, kako bi, kao što je sveti Ignacije Loyola savjetovao svoje nasljednike, “dao, a ne brojao trošak”.

Nakon što sam pročitao nekoliko McCarthyjevih bogato proznih pisama prijateljima kod kuće, subraći i obitelji, u njegovu tenoru vidim istu svetost koju sam razaznao u stotinama pisama kanoniziranih svetaca koja sam pročitao. Njegov je život bio obilježen predanjem Božjoj providnosti, a od svojih prvih dana u Kini bilo je jasno da je volio Kineze koje je prihvatio kao vlastitu obitelj daleko od svoje rodne Amerike.

Charles McCarthy rođen je 1911. u pobožnoj katoličkoj obitelji u Modestu, Kalifornija, preselio se u San Francisco 1915., a u dobi od osamnaest godina ušao je u Družbu Isusovu. Zaređen je za svećenika 1939. i 1941. stigao u Peking, gdje je studirao kineski na poznatom Maison Chabanel, kući osnovanoj od strane francuskih isusovaca da priprema svećenike za misiju u Kini. Do 1948., tijekom najturbulentnijih godina tranzicije, dok su komunisti i nacionalisti potezali najočajnije i nasilne poteze za Kinu, fra Charles je postao jedan od najvažnijih katoličkih novinara u Aziji, pišući za Katolički državni zavod, Hua Ming News Service, Nacionalni dopisnik katoličkog ratnog vijeća i Fides International. On je prepričao događaje iz jednog od kineskih najturbulentnijih razdoblja s prve crte bojišnice, te je i sam nesvjesno uvučen u vrtlog nacionalnog sukoba.

3. prosinca 1952. američki svećenik iz Kalifornije napisao je pismo poziva iz isusovačke misije u Šangaju:

“Tijekom prvih mjeseci ove godine, intenzivna i raznovrsna prisila dovela je katolike na predaju. Vlasti ih tjeraju da formiraju šizmatičku nacionalnu Crkvu koja uopće ne bi bila katolička. Potiču ih da optužuju svoje biskupe, svećenike, redovnice i ‘tvrdoglave’ vođe.”

Završavajući svoje pismo, fra Charles je uzviknuo: “Vjera je sada čvrsto zasađena u Kini; a ista milost koja je pomogla da uđe kroz zabranjena vrata kantona, potaknut će ​​budući rast.” 1953., fra McCarthy više nije pisao o “drugima” koji su bili uhićeni: on je sam uhićen 15. lipnja. Optužen je kao “ideološki saboter” i proveo je narednih četiri godine u pet različitih zatvora. Jedna od njegovih ćelija bila je veličine pet puta osam metara, a u njoj je bilo šest ljudi! – i kada je konačno oslobođen 1957. težio je samo 48,5 kg na 180 centimetara visine.

Fra Charles se brodom vratio u Ameriku i kad je napokon uplovio pod Golden Gate most – konačno kod kuće –  susreo je svoja tri brata, Waltera, Alexa i Roberta i njihove obitelji. Walterova desetogodišnja kći, Mary Jo, je također bila prisutna, a prošlog ljeta, više od pola stoljeća kasnije, bio sam u mogućnosti razgovarati s Mary Jo uz šalicu kave u South Hill susjedstvu Spokanea, gdje ona i njezin suprug Tom sada žive. Razgovarali smo o njenom odnosu s ocem McCarthyjem, koji je bio jedan od posljednja dva strana svećenika puštena iz zatvora u maoističkoj eri i o njegovoj posebnoj ljubavi prema Kini nakon toliko godina misionarstva.

“Ljubav prema Isusu”

Jedna od prvih tema o kojoj smo razgovarali u vezi fra Charlesa bila je jedinstvena dubina njegove predanosti svećenstvu. Mary Jo je naglasila predanost svog ujaka njegovoj službi kao katoličkog svećenika, a dala mi je i izvadak iz razgovora fra Charlesa u klubu Serra 1946., kad se nakratko vratio u SAD kako bi diplomirao novinarstvo na Sveučilištu Marquette. Podsjetimo se:

Katolički misionari su bili upozoreni o ratu i vjerojatnom zatočeništvu. Većina protestantskih misionara vratila se u Ameriku ili Europu prije napada na Pearl Harbor. Imali su žene i djecu koje je trebalo zaštititi. Ali katolici su ostali. Kineski kršćani su još uvijek kao mladice koje trebaju brigu, ili kao janjad koja treba zaštitu, a mi, njihovi pastiri, osjetili smo dužnost ostati s njima što je dulje moguće.

U pismu svom kolegi 1948., fra Charles je naveo svoje razloge ostanka u Kini, unatoč očitom riziku. “Učinak našeg odlaska na zajednicu bio bi koban”, on je ustvrdio, “a mogao bi započeti i pravu paniku. To bi također dodatno obeshrabrilo naše kineske isusovce koji zaslužuju svu utjehu i snagu koju im možemo dati”.

“Fra Charles je bio na Marquetteu kad sam se ja rodila”, rekla je Mary Jo, a njezino prvo sjećanje na njega bio je trenutak kad je stigao u San Francisco nakon što je pušten iz zatvora. Otac Mary Jo, Walter, čitao je sva Charlesova pisma obitelji i “mi smo se molili za njega svake noći, u mojoj gimnaziji… cijelo vrijeme. Bio je prisutnost u našim životima; bio je dio obitelji.”Kad smo prvi put vidjeli fra Charlesa “samo smo potrčali i zagrlili ga”. Mary Jo je nastavila:

Poznavali smo ga. Toliko smo se često s njim dopisivali da smo znali sve o njemu, a on je znao sve o nama. Pitala sam svog oca je li ikad govorio o zatvoru i moj je otac rekao: “Ne, ako Charlie bude želio govoriti o tome, hoće.” A mi nikad nismo pitali.

Ali Mary Jo je napomenula da je, iako njezin ujak nije govorio o svojim iskustvima u Kini, pisao o njima, i pisao je vrlo često. Bilo je to doba tranzicije i turbulencije; kineski građanski rat između nacionalista i komunista je bjesnio oko njega.

U pismu svom bratu Walteru 1949., fra Charles McCarthy je opisao u živopisnom smislu opažanje života u Šangaju u to vrijeme: “Postoji osjećaj da gotovo svako slovo može biti posljednje za dugo vremena… iz našeg pogleda čini se da se međunarodna situacija stalno pogoršava… no možda barem možemo patiti za duše u Kini.” Stanje je bivalo sve neizvjesnije iz dana u dan i u drugom pismu kući u travnju 1951., fra Charles je napisao: “Mjesecima sam se osjećao kao purica u trećem tjednu studenog: ne šalim se! Nikad ne znam, iz dana u dan, kad ćemo biti izbačeni, te hoćemo li biti izbačeni iz Kine ili u zatvor.” U listopadu je pisao bratu Walteru: “Vjerojatno ćete uskoro imati brata zatvorenika.” A u studenom je napisao jedno od svojih najdojmljivijih pisama:

Nikad nismo bili toliko svjesni časti i privilegije koja dolazi s činjenicom da smo katolici, svećenici, isusovci – kao danas. Dvadeset i jedan od naše braće trenutno se nalazi u pritvoru u ovoj zemlji, a izgledi su da će taj broj i rasti. Sve vrste razloga, ali pravi razlog očito je njihova odanost i ljubav prema Kristu i pravi interes prema dušama – iz ljubavi prema Isusu.

Godine 1953. i sam je bio uhićen, jedne večeri u lipnju, odmah iza ponoći, kad je “čovjek ledenog pogleda ušao u njegovu sobu i rekao: “Vi ćete poći sa mnom.” I napustio je svoje tekstove, radove i bilješke…

Prve dvije godine dok je fra Charles bio u zatvoru, nisu mu dopuštali pisati pisma svojoj obitelji u Kaliforniji. Mary Jo je rekla: “Za fra Charlesa to je bilo bolno… Čuli smo o njemu od Crvenog križa, pa smo znali da je bio živ. U jednom je pismu napisao da je to zbunjujuće vlastima, kako je on često pisao svojoj “braći” u Kristu i drugim “očevima”.” Bili su zbunjeni jer je pisao tolikoj “braći” i “očevima”. On i drugi svećenici bi pisali: “Dragi brate” i “Dragi oče”.

U jednom članku iz 1971. ispričao je na koji je način uspio održavati Misu dok je bio u zatvoru. Kroz Crveni križ uspio je primiti hostije skrivene između Necco vafla i vina identificirane kao “vitalizirajući lijek”.

Sirupi su, naravno, bili dobrodošli… Primijetio sam u sirupu, kada sam potpisao priznanicu za tu kutiju uredno zamotanu u celofan, ispisanu oznaku: ‘PABULUM VITAE: vremenski ograničen napitak za nadoknadu vitalnih nedostataka onima lišenim pravilne uravnotežene prehrane. UPUTE: Uzmite jednu čajnu žlicu tekućine i jednu hostiju svako jutro prije doručka. Domini CORP. Box 1212 Los Gatos, Kalifornija’. U kutiji je bila bočica tamno crvene tekućine, tekući dio vitalizirajući lijeka, ali i stakleni cilindar ili čep koji je sadržavao suhu vrstu slatkiša, Necco vafle, raznih boja i okusa, a između svake vafle su bili tanki slojevi beskvasnog kruha, kao separator.

S tim je darovima fra McCarthy bio u mogućnosti održati Misu u svojoj malenoj ćeliji. Ruke su mu, kako je drugi zatvoreni svećenik jednom rekao, postale lijepa katedrala u kojoj je je održana Sveta Žrtva s nevidljivim zborovima anđela.

Kako smo razgovarali, postajao sam sve više radoznao zašto se fra Charles nije jednostavno vratio kući u Ameriku kad je situacija u Kini postala previše opasna. U jednom dokumentu koji je Mary Jo podijelila sa mnom, članak koji je napisao 1974., fra McCarthy se prisjetio trenutka kada su ga istražitelji pitali zašto nije davno napustiti Kinu. “Niste li mogli prihvatiti i otići?” pitali su. “Mora da vam je vaša vlada dala zapovijed da ostanete! Tko vam je dao te zapovijedi?” Citirajući božanskog Učitelja, fra Charles je odgovorio: “Ja sam pastir dobri i polažem svoj ​​život za ovce svoje. Kao što je Otac poslao mene, ja šaljem vas. Da, imao sam nalog za ostanak od Krista!”

Ambasador prijateljstva

Među obilježjima fra McCarthyjeva života u Aziji bila je i njegova predanost izgradnji globalne obitelji i njegova trajna ljubav prema Kini i Kinezima. Dok smo razgovarali, Mary Jo je često naglašavala da je “on bio samo dio obitelji”, a stječe se dojam da će to isto o fra Charlesu reći i ljudi diljem svijeta. Dok je bio na Filipinima, dugo nakon što je pušten iz zatvora, fra Charles je saznao da tamošnji Kinezi nisu smjeli imati isti društveni status kao domaći Filipinci. “Oni nisu imali ista prava kao i Filipinci”, rekla je Mary Jo.

Za njih su mogućnosti bile zatvorene… Fra Charles je postao zagovornik tih Kineza. Bio je neophodan u pomaganju Kinezima kao poveznica integracije Kineza na Filipinima. Predvodio je borbu za izmjene odredbi o državljanstvu za Kineze.

Kako bi bolje radio na kinesko-filipinskoj integraciji, 1979. je postao filipinski državljanin i pisao knjige za poboljšanje statusa Kineza na Filipinima.

Fra MacCarthyjeva važna uloga u kineskoj integraciji na Filipinima objavljena je u kinesko-filipinskom magazinu Monthly Tulay, 8. prosinca 1991. godine, u kojem je istaknuto da je “fra McCarthy radio dan i noć pišući delegatima Kongresa, medijskim ljudima, vladinim uredima, časopisima i novinskim izdanjima zagovarajući filipinske Kineze. Kada je 1974. godine predsjednik Marcos odredio lakši pristup kineskoj naturalizaciji, to je bilo, kako i članak kaže, “priznanje naporima fra McCarthyja”, te je za svoje neumorno zalaganje za Kineze na Filipinima bio 1981. nagrađen prestižnom Signum Meriti medaljom De Salle Sveučilišta. Jenny Go, koja je nekad bila ravnateljica škole Xavier u Manili, izjavila je da je fra Charles, “bio divan čovjek čije srce je uvijek bilo u Kini”. Ipak, zapanjujuće je da je, unatoč njegovim aktivnostima u udaljenim dijelovima svijeta – Azije ili Europe, fra McCarthy uvijek uspio održavati stalnu korespondenciju s rodbinom u Americi.

Sjećajući se bliskosti fra Charlesa s vlastitom obitelji, Mary Jo se podsjetila pisma iz Kine. “Pisao je svojoj majci kad je njegov otac umro. Htio ju je zagrliti. Htio je omotati svoje ruke oko nje. Moj otac je rekao: “Tako je on osjećao za sve nas.” Kad god je to bilo moguće, fra Charles je proputovao SAD kako bi posjetio svoju obitelj. Obitelj McCarthy je bila, i ostala, obitelj snažno ujedinjena u ljubavi i vjeri, te dok smo Mary Jo i ja zaključivali naš razgovor, ona je ponovno istaknula posebnu vezu između fra McCarthyja i njegove braće i sestara. U jednom od posljednjih pisama Waltera McCarthyja svom bratu u Filipinima, datiranom 10. travnja 1991., napisao je “Charliju”:

Molim te znaj da mislim na tebe stalno i molim za tebe. Volio bih da su Filipini bliže, pa bih te mogao posjetiti i razgovarati s tobom i reći ti koliko mi značiš. Uvijek si bio veliki brat i pravi prijatelj. Uvijek ću se moliti za tebe.

Iz Kine do raja

Tipično za fra Charlesovu nježnu korespondenciju kući, završio je pismo svom bratu Walteru, datirano 28. studenoga 1951., najnježnijim osjećajnim riječima koje svećenik može pružiti svojoj voljenoj obitelji. Usred gorkih sukoba između Crkve i kineskih novih vlasti, a u vrijeme tjeskobne neizvjesnosti o vlastitoj sigurnosti, napisao je ove retke:

Iznad svega, daj moju ljubav Peg, Charlesu, Mary Jo i Clare Ann, Alu, Bobu i Mariji, Franku, Kathleen, Bobbyju i Tommyju. Vaša su imena na mojim usnama nekoliko trenutaka prije svetih riječi Posvećenja jutro za jutrom na oltaru i siguran sam da anđelima lete ravno do neba da dobiju Božju milost, zaštitu i blagoslov za sve vas.

Baš kad je on sam najviše trebao Božju “zaštitu i blagoslov”, fra Charles je svoje mise održavao u ime drugih. A u svom završnom obraćanju, zamolio je svoju obitelj kod kuće u Kaliforniji da “nastave molitve za Kinu i za Crkvu tamo… Vaš ljubljeni brat, Charles.” Kraj ovog izvanrednog života došao je 1991. godine, nakon mnogih desetljeća služenja Bogu i Crkvi u Aziji. 15. prosinca 1991. godine. Samo dva tjedna nakon njegove smrti, fra Ted Taheny, SJ, održao je pogrebnu propovijed za fra Charlesa u kapeli isusovačke zajednice na Sveučilištu u San Franciscu. Rekao je: “Danas bi bio 80. rođendan oca Charlesa. Danas je 14. dan njegova rođenja u društvu svetaca Gospodnjih.”

(Ostale tekstove iz ovog niza VIDI OVDJE!)

Anthony E. Clark; izvor: CWR; prijevod: Lucija Josipović | Bitno.net