Mjesec prosinac pun je lijepih prigoda da razveselimo svoje najbliže. To je mjesec darivanja. Nižu se dani i blagdani koji nas intenzivno potiču na to: sveti Nikola, zatim Božić, Nova godina, potom drugi svetački blagdani kad mnogi iz naše blizine slave svoj imendan: sv. Barbara, sv. Lucija, bl. Djevica Marija, sv. Stjepan, sv. Ivan… I tako redom u radosnom nizu blagdana. Sve nas to potiče i poziva da se sjetimo svojih najbližih i da ih obdarimo nečim što će ih razveseliti. Kad mislimo na darove, možda nam postane i teško, zato što najprije pomišljamo na one koje možemo kupiti novcem. A vremena su teška: novaca je sve manje, a stvari su sve skuplje. Ljudima najčešće želimo nabaviti nešto vrijedno, dar koji će biti bolji od onoga lanjske godine ili dragocjeniji od onog što smo ga mi sami dobili. I tako, pretječući se i natječući u izmišljanju darova, upadamo u zamku potrošačkog društva.

Dar što ga dajemo često može biti zavaravanje, a možda i alibi. U punom smislu riječi dar je znak vlastitog dara srca, ljubavi i blizine. Međutim, mi često svojim darovima želimo zapravo prikriti vlastitu nespremnost da darujemo sebe. Mnogim će roditeljima ovih nadolazećih božićnih dana biti lakše darovati svome djetetu neku igračku negoli se s njim igrati; mnogi će radije darovati svojom prijatelju CD ili dva nego svoje vrijeme. Možda će čak muž i žena obdariti jedno drugo nečim skupim prije negoli istinskom mogućnošću mirnog i iskrenog razgovora. Događa se da nam u takvim okolnostima darovi umjesto radosti postaju kulisa za bijeg, a zbog prilika u kojima živimo čak i nesnosan teret. Prosinac je mjesec darivanja. Ta činjenica bi nam najprije trebala progovorili o Onome koji se nama posve darovao. Bog je tako ljubio svijet da nam je Sina svoga dao (usp. Iv 3,16). Isus nas je do kraja ljubio darujući nam posvema sebe. Bio je neprestani dar svima. Došao je da nas sve nadari svojom ljubavlju. Da bi nam dao jamstvo o sebi za sva vremena, osigurao je onima koji mu pripadaju svoju nevidljivu, ali trajnu i stvarnu prisutnost u sili i snazi Duha Svetoga. Koji su primili sakrament svete potvrde sjetit će se dragocjene riječi što se pritom izgovara: “Primi pečat Duha Svetoga!” Taj je pečat osobni dar jer je Duh Sveti osoba. U svom daru Bog uvijek daje samoga sebe.

Dopustimo da nas Duh poduči i u našem darivanju. Obdarimo ljude oko sebe – osobito najbliže koje najlakše zaboravljamo – sobom, srcem, ljubavlju. Darujmo im svoje vrijeme, svoju sposobnost da ih slušamo i čujemo, svoju patnju. Ni to nije jeftino, ali nam neće pričinjati financijsku poteškoću. Zahtjevnije je, ali donosi neizrecive plodove radosti i mira. Domišljata ljubav čini da i najsitnija malenkost postane velikim darom srca koje ljubi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige fra Zvjezdana Linića “Riječ za dobar dan”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.