Spominjali smo se ovih dana naših preminulih. Znamo da su i oni u Bogu živi, ali ipak ih se sjećamo u toj drugoj dimenziji. To je spomen naših mrtvih, naših pokojnika. Za njih palimo svijeće na grobovima, za njih želimo biti kod svete mise, na njih mislimo u drugim molitvama. Grob im kitimo cvijećem.

Htio bih da se zaustavimo i na potrebi da učinimo katkada svjesno i spomen živih. Mislim pritom na sve ljude oko nas s kojima živimo, koji su nam još uvijek tu, pri ruci, s kojima drugujemo, koji su nam križ i radost, s kojima se svađamo ili s kojima skupa šutimo. Potrebno bi bilo i na sve njih misliti, tj. učiniti spomen. Nisu li i oni potrebni molitve i žrtve? Zašto ne bismo i njima zapalili svijeću ili ih obradovali cvijetom?

Potreban je taj spomen, jer smo zaboravni. Prolaze dani i mjeseci, prolazi vrijeme a da se ne sjetimo onih koji su ušli u naš život. Kao da su već umrli, a još su uvijek na životu, među nama. Ima onih s kojima skupa živimo medu četiri zida a da ih ne primijetimo ili ne želimo vidjeti. Kao da su već mrtvi, jer smo ih na neki način već istisnuli iz srca, zaboravili. Dobro bi bilo spomenuti se svih tih živih oko nas, da ne bismo izgledali kao obijeljeni grobovi.

Potrebu za takvim spomenom osjećamo na poseban način kad sami moramo doživjeti činjenicu da su nas neki ljudi zaboravili. Bolno je takvo iskustvo. Boli činjenica da nekome više nismo potrebni, da nam se više ljudi ne raduju. Bolno je iskustvo zaborava. Tako smo jako računali na neke ljude, neke smo smatrali prijateljima, neki su nam bili jako važni, neki su nam iskazali veliku ljubav, a nastaju vremenska razdoblja koja govore o tome da je sve prošlo. Kao da je sve umrlo.

Spomen živih pomoći će nam da obnovimo ono što treba obnoviti. Zapalimo svijeću pred tajnom nekog nama dragog bića da ga bolje vidimo, da se bolje sjetimo svega što nam je ta osoba značila i da se u nama obnovi ono što je tako važno. Znajmo izmamiti osmijeh i radost na licima naših zaboravljenih prijatelja jednim cvijetom ili telefonskim pozivom, pismom ili drugim znakom da ipak nisu zaboravljeni. Sve je to dio života, sve je to život. Tako olako obećavamo svojim prijateljima, ako smo vjernici, da ćemo ih se sjetiti u molitvama, a tako često zaboravljamo na dano obećanje.

Spomenimo se svojih dragih živih osoba. U misnoj molitvi tzv. Rimskog kanona na osobitom mjestu stoji poticaj prisutnim vjernicima da se u srcu molitvom i vjerom spomenu svih živih za koje su dužni moliti. Znajmo i mi to češće učiniti. Molitva je idealan način kojim možemo u nedostatku drugih sredstava i pored njih svojim bližnjima iskazati ljubav, spomenuti se njihove ljubavi.

Gornji tekst je ulomak iz knjige fra Zvjezdana Linića Iz dana u dan u izdanju Teovizije. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte na ovom linku!