Živjela u doba velikih svetaca i obnoviteljâ vjerskog života – sv. Franje Asiškog, sv. Dominika i drugih – i sveta duša Elizabeta iz roda Arpadovića, čije je rođenje, kažu, prorekao znameniti zvjezdoznanac i pjesnik Klingsor. U svakom slučaju, njezinim se rođenjem rodila sjajna zvijezda na obzorju kršćanske svetosti.

Zarana je bila dana, prema tadašnjem običaju, u zaruke tirinškom grofu Ljudevitu. Taj mladi grof boravio je u prekrasnom dvorcu Wartburg, na sjeveroistoku Njemačke, gdje je dočekao i radosno primio svoju mladu zaručnicu. Svoju ljubav potvrdiše i ovjekovječiše bračnom vezom i Božjim blagoslovom. Doskora dobiše prvo dijete, a s vremenom i drugo, što je sve više učvršćivalo njihovo zajedništvo i usrećivalo njihovu ljubav. Živjeli su doista sretno.

Ljudevit je, osim brige za obitelj, dvorac i imanje, bio zauzet svojim političkim poslovima i vojnim obvezama, a Elizabeta se, osim djeci i domaćinstvu, svim svojim srcem posvetila siromasima i raznim nevoljnicima. Njezina je dvorska dama Izentruda o tome ostavila ovaj dirljivi zapis: “Za vrijeme muževljeva života, zajedno je sa služavkama plela vunu za redovničku odjeću franjevaca i siromahâ. Pripremala ju je i za siromašnu dječicu koja su se imala krstiti, a za vrijeme krštenja sama ih je držala na svojim rukama. Osobno je oblačila mrtve i pratila ih na vječni počinak. Jednom je raskomadala neko veliko platno kako bi mogla prekriti nekoliko siromašnih pokojnika. Posjećivala je siromašne po njihovim kućama, a kad bi stizali glasnici i molili pomoć za bolesnike, posjećivala je i njih, da vidi gdje stanuju i u kakvim uvjetima žive. Ako su ti siromasi i bolesnici bili zaduženi, spremno je isplaćivala sve njihove račune. Da dođe do njih, nije prezala ni pred daljinom, ni pred vrlo lošim i blatnim putovima. Ne obazirući se na nečistoću, ulazila bi u njihove jadne daščare i tješila ih darovima, njegom i svojim toplim srcem.”

Godine 1225. oštra zima i led uništiše jesenju sjetvu, a ni u proljeće ne bijaše moguće išta posijati ili zasaditi. Glad zavlada zemljom. Pred dvorcem se svakoga dana stalno povećavala povorka gladnih i prosjaka. Elizabeta ih je neumorno opskrbljivala hranom i odjećom. Otkidala je i od svojih usta, samo da nitko ne ode gladan.

* * *

Jednoga dana nije im više imala što podijeliti. Dok je Ljudevit bio odsutan, ona je ispraznila sve hambare i dala svu odjeću kojom je raspolagala. A pred dvorcem plač i rúke iznemoglih od gladi i golotinje vapile su za pomoć. Žalosna, Elizabeta pođe u kapelicu i plačnim se glasom obrati blaženoj Gospi:

“Vidiš, Majčice, koliki su još pred vratima, a ja im nemam više što udijeliti. Molim te, pomozi mi, kao što si pomogla mladencima na svadbi u Kani Galilejskoj!”

Vrativši se u smočnicu, zapazi tamo vrč pun ulja i manju vreću brašna. Sa svojom služavkom odmah to iznese pred dvor i započne dijeliti. Začudo, vrč se nije ispraznio niti je brašna u vreći ponestalo sve dok i posljednji siromah nije bio namiren.

Jednom drugom zgodom, također za Ljudevitova odsustva, Elizabeta napuni košaricu pecivom i uputi se da to odnese nekoj siromašnoj obitelji. U nezgodan trenutak! Ljudevit se, naime, upravo vraćao, pa videći je da nešto skriva pod svojim plaštem, zapita je što to nosi i kamo ide. Bijaše baš ciča zima, pa mu se sve to pričini neobičnim i pomalo zabrinjavajućim.

– Evo, pogledaj! – reče mu Elizabeta, zacrvenjevši se od straha što će na to kazati njezin ljubljeni.

Pritom ga je gledala ravno u oči. Nije ni primijetila što se u tom trenutku nalazi u košarici.

– Kako? Zar tako divne ruže sada usred ciče zime? Gdje si ih našla i kome ih nosiš? – zapita Ljudevit.

Grofica tek tada pogleda u košaru, a u njoj, stvarno, svježe i prekrasne bijele, ružičaste i crvene ruže. Kad se ponovno zagledala u Ljudevitove oči, sve je razumio. Mirno je košaricu prekrio njezinim plaštem i sa smiješkom na licu potaknuo je da slobodno pođe kamo je naumila.

“Bog je htio biti na mojoj strani!”, ponizno izusti Elizabeta. Njegova ljubav ne pozna granica!

Kad su dvorjani počeli prigovarati zašto je Elizabeta tako rastrošna, Ljudevit im kratko odbrusi:

“Pustite je na miru! Troši iz ljubavi prema Bogu, da pomogne sirotinji! Neka tako i nastavi, a što se mene tiče, ja sam zadovoljan ako mi ostanu i goli zidovi Wartburga…”

* * *

Elizabetin i Ljudevitov blagoslovljeni i sretni brak nije dugo potrajao. Upravo kad je na putu bilo njihovo treće dijete, Ljudevit je morao u križarski rat. Na putu obolje i umrije.

Elizabeta je nastavila sa svojim dobročinstvima, no dvorjani je iz zavisti izbaciše na ulicu, gotovo golu i bosu, zajedno s troje njezine djece. Umrla je rano, u dvadeset i četvrtoj godini života, puna zasluga pred Bogom i pred ljudima. Još za života nazivali su je “groficom siromašnih”, a nakon smrti “sveticom kršćanske ljubavi”.

Nama na uzor!

Ovaj tekst objavljujemo uz odobrenje uredništva Veritasa.