Razlika između svetaca i nas ostalih nije u tome što oni ne padaju kao mi. Razlika je u tome što je njihova poniznost tolika, da smjesta, bez odlaganja i odugovlačenja zatraže oprost, a to je uvijek mjera nečijeg ponosa. To je bila spasonosna milost i Petru jer je, usprkos snazi svojih propovijedi i svoga obraćenja pa čak i čudesa koja je činio, još uvijek mnogo i često padao. Ni u jednom slučaju čovjek, pa ma kako bio velik svetac, nije postao svet a da u životu nije prošao putem pokajanja. (…)

Obraćenje se događa jednom ili dvaput u životu i ono stavlja čovjeka na sasvim novu stazu koja vodi do raja, no ona je popločana s više trenutaka pokajanja nego što je koraka od Palestine do Ponta. Ni jedan svetac nije bio oslobođen tog putovanja, bez obzira kakve je visine na kraju dosegao. Pogledaj sebe u Pavlovu ozračju; pogledaj njegovu žestoku narav, njegov ponos, njegovu hvalisavost. U Svetom pismu to možeš naći ne jedanput, nego dvaput; u nesvetom prepiranju s Barnabom i Markom koji su kao i on na kraju postali sveci. Ali poput ostalih apostola čiju je sudbinu dijelio, poniznost ga je na kraju spasila. On je prvi shvatio i za druge napisao veliku tajnu duhovnog života: u slabosti je snaga, jer padanje te neprekidno okreće prema Spasitelju i njegovoj milosti opraštanja. Onome tko padne sedamdeset puta sedam puta, Spasitelj će pomoći da se pridigne sedamdeset puta sedam puta, i on će, bolje od drugih, vidjeti Božje zapovijedi koje je prekršio.

Bio je to sv. Ivan koji je rekao da su svi ljudi grešnici, a čovjek koji za sebe kaže da to nije, vara samoga sebe nazivajući živoga Boga lašcem. Apostol Pavao je prvi bio nadahnut da vidi, gledajući vlastiti put traženja, kako upravo grijeh može postati zaglavni kamen postizanja svetosti. Poput “trna u tijelu”, žalac grijeha okrivljuje i sramoti čovjeka kroz život i pripravlja ga za svetost. To neprestano podsjećanje na slabosti i na potrebu za Bogom je poticaj da se uvijek “kaje bez odlaganja” što je jedini siguran put do svetosti.

Dobro zapamti, sinko, i znaj da u cijeloj Svetoj knjizi ne postoje riječi koje bi za nekog čovjeka ili skupinu ljudi rekle da su se pokajali, nego samo da se kaju. Neprekidno kajanje, kajanje bez odlaganja, to je jedini put do svetosti. Samo se u molitvi može čuti božanski odgovor što je najdublja želja svakog pravog vjernika.

“Kad prestaneš padati, bit ćeš u nebu, ali kad se prestaneš dizati, bit ćeš u paklu”, završio je brat Potencije.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Davida Torkingtona “Prorok”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.