U svom pokušaju da opovrgnem katoličanstvo, samo sam ga sebi dokazao. Supruga i ja bili smo članovi jedne evanđeoske „nedenominacijske” zajednice, a ja sam radio u protestantskoj srednjoj školi. Znao sam da više neću moći ondje raditi ako prijeđem u Katoličku Crkvu. Sjećam se kako sam jedne nedjelje sjedio u crkvi i pomislio: „Mogu biti katolik po teologiji, a i dalje pohađati ovu protestantsku zajednicu.”

Srećom, ta misao — uistinu glupa — ubrzo mi se pokazala onakvom kakva jest: besmislenom. Shvatio sam da nema nikakvog smisla vjerovati u nauk Katoličke Crkve, a ne sudjelovati na misi. Ako vjerujem da je nauk istinit, onda vjerujem i da je Euharistija uistinu Tijelo i Krv Isusa Krista. A ako to vjerujem, zašto bih dopustio da me išta odvoji od Euharistije?

Danas sam katolik.

Upravo me Euharistija privukla u Katoličku Crkvu — nešto što nisu mogli postići nikakvi argumenti, povijest, dokazi, Sveto pismo niti išta drugo. Jer Euharistija je fizička stvarnost — Krist na križu i Uskrsli, koji sve privlači k sebi. Učenost može uvjeriti razum, ali da bi se pokrenulo fizičko tijelo, potrebna je fizička sila. Euharistija je konkretna stvarnost koja neprestano privlači svakoga tko u hostiji vidi ono što ona uistinu jest — odnosno Onoga koji ona jest.

Znam da moja priča nije jedinstvena. Gotovo svi protestantski obraćenici svjedoče o snazi Euharistije u vlastitim pričama o obraćenju. Najprije shvatimo da smo određene biblijske odlomke čitali kroz određene naočale — ili smo ih jednostavno ignorirali. Posebno Isusove riječi na Posljednjoj večeri, šesto poglavlje Ivanova Evanđelja i nekoliko mjesta kod svetog Pavla. Zatim otkrivamo njihovo pravo značenje. Obično, čitajući crkvene oce, saznamo da su kršćani oduvijek vjerovali u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji — i tada duboko poželimo primiti ga.

Drugim riječima, u sebi proživimo euharistijski preporod. Val obraćenja na katoličku vjeru jest preporod sam po sebi — i čini se da traje već desetljećima.

Katolička Crkva trenutačno je u godini euharistijskog preporoda, a usuđujem se reći da mi bivši protestanti, iz vlastitog iskustva, možemo donekle posvjedočiti kako taj preporod izgleda, barem na razini srca. Ne znači to da svi do kraja poznajemo dubinu smisla, ljepote, dobrote, žara i ljubavi koji se kriju u Euharistiji. Sigurno mogu reći da dio našeg preporoda leži u spoznaji da nikada ne možemo do kraja proniknuti u otajstva Euharistije — jer bi to značilo potpuno spoznati Isusovo srce.

A preporod, u konačnici, nije stvar znanja, premda se osobni preporod može roditi upravo iz znanja. Mi bivši protestanti bili smo magnetski privučeni Euharistijom jer smo povjerovali da je Isus doista prisutan — ali ne samo zato što smo to povjerovali. Mogao sam, primjerice, vjerovati u katoličku teologiju i svejedno ostati izvan Crkve, no to znanje, združeno s iskrenom željom da susretnem Krista, naposljetku me privuklo unutra.

Želimo biti blizu Isusu; želimo biti u njegovoj prisutnosti; želimo da nam se pokaže; želimo da nas vidi; želimo konkretno iskustvo gledanja u njega; želimo sudjelovati u njegovu božanskom životu; želimo ga ispravno štovati; želimo vidjeti njegovu ljubav. Sve bi to već samo po sebi bilo daleko više nego što bi pripadnici palog ljudskog roda ikada smjeli tražiti. A ipak, iznad svega što bismo se usudili i pomisliti, Isus sve to želi i za nas — i želi da ga primimo u sebe, da jedemo njegovo Tijelo i pijemo njegovu Krv.

Nismo svi mi bivši protestanti doživjeli osobni euharistijski preporod na isti način, ali svi smo ga, na ovaj ili onaj način, iskusili. Prepoznali smo da je ono što je „predobro da bi bilo istinito” zapravo istinito. I kad smo pronašli dragocjeni biser, spremni smo žrtvovati sve — uključujući, za neke od nas, i vlastiti posao — radi Jedinoga: Isusa.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Catholic Exchange.