Kad je naš Gospodin izrekao svoju četvrtu riječ s Križa, zemlju je pokrila tama. Veli se doduše, da se prirode ne tiču naši jadi i brige. Može cio jedan narod umirati od gladi, ali sunce izlazi i igra se nad poljima što ih suša mori. Može brat ustati ratom na brata, tako da se crvena makova polja pretvore u njive krvi; no ptica, kojoj vatra ni granate ne mogu nauditi, pjeva svoju spokojnu pjesmicu. Može srce pucati od bola za izgubljenim prijateljem, no veselo se propinje duga preko neba i njezin je smiješak u oštroj opreci prema mukama, na koje sja. Ali kada je Krist bio razapet, sunce je uskratilo svoj sjaj. Svjetlo, koje vlada danom, zacijelo je posljednji put u povijesti poput svijeće ugaslo, iako bi po svim ljudskim računima bilo moralo sjati. No ni sama priroda nije mogla ostati ravnodušna, nije mogla, a da se ne pobuni videći najveće zločinstvo, što ga je čovjek počinio, umorstvo Gospodara prirode. Kada je duša Boga utonula u mrak, pomračilo se i sunce, što ga je On stvorio.

Zaista, sve je bilo mračno! Dao je od sebe svoju Majku i svoga najmilijeg učenika, a sada ga je prividno ostavio i Bog. “Eli, Eli, lama sabahtani? Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?” Te riječi, izrečene na tajanstvenom hebrejskom jeziku, izražavaju neprobojnu i zatravljujuću tajnu, da je tu Bog ostavljen od Boga. Sin zove svoga Oca, Boga. Kako li to sada zvuči sasvim drukčije nego ona molitva, što ju je nekoć učio: “Oče naš, koji jesi na nebesima!” Čini se da je Njegova čovječja narav na čudnovat, tajanstven način odijeljena od Njegova božanskog Oca, a da ipak nije odijeljena. Jer kako bi inače mogao govoriti: “Bože moj! Bože moj!” No kao što nama oblaci mogu oduzeti svjetlost i sunce, kada naiđu ispred njega, a da sunce ostaje na nebu, moglo se također zbiti, da se u tom užasnom času, kada je On uzeo na sebe grijehe svijeta, ispred Njega sakrilo Očevo lice. Za svakoga je pojedinoga od nas trpio On tu muku i tu napuštenost, da ne zaboravimo, kako je strašno za čovjeka i za njegovo najunutarnjije bivstvo biti lišen božanske utjehe i božanskog liječenja. Tu je bio izvršen čin najviše zadovoljštine za tri ljudske skupine: za one koji napuste Boga, za one koji sumnjaju u Božju prisutnost i za one koji su prema Bogu ravnodušni.

Ponajprije je ispaštao za one koji Boga ne priznaju, zatim za sve, koji su u ono tamno poslijepodne samo napola vjerovali u Boga, kao što i sada u tami noći samo napola u Njega vjeruju. Prinio je zadovoljštinu za sve, koji Boga poznaju, ali žive kao da nikada Njegovo ime nisu čuli; za sve, kojih je srce nalik na rub pura, na koji Božja ljubav pada samo da bude zgažena od svijeta. Otkupio je sve, kojih je srce kao kamenito tlo, na koje sjeme Božje riječi pada da ondje ubrzo opet usahne; trpio je za sve, kojih je srce slično trnju, na koje se Božja ljubav spušta da bude ugušena od briga ovoga svijeta. Bila je to zadovoljština za sve, koji su jednom vjerovali pa vjeru izgubili, koji su jednom bili sveci, a sada su grešnici. Tu je bio izvršen božanski otkupiteljski čin za svako skretanje od Boga, jer u onom trenutku, kada je Bog Njega prividno ostavio, kupio je On za nas milost da Bog nas nikada ne zaboravi.

Trpio je i ispaštao također za drugu skupinu ljudi, koja poriče Božju prisutnost, za kršćane koji više ne teže za Bogom kada ne osjećaju Njegovu blizinu, za sve kojima dobro znači isto što i ugodno, za sve skeptike počevši od onoga prvoga, koji je postavio pitanje: “Zašto je Bog to zapovjedio?” Zadovoljio je za bolna pitanja svijeta mučena sumnjom, pitanja što glase: “Zašto postoji zlo?… Zašto Bog ne uslišava moju molitvu?”… “Zašto mi je Bog uzeo majku?”… “Zašto?”… “Zašto?”… “Zašto?”… Bog je sam izrekao Bogu taj “zašto” i ispaštao je za sva ta pitanja.

I napokon je svojom napuštenošću od Boga zadovoljio za svu ravnodušnost ovoga svijeta koji živi kao da nikada nije bilo jaslica u Betlehemu ni križa na Kalvariji. Time je otkupio sve koji tresu kockarski rog, dok se odigrava drama Otkupljenja, sve koji sami sebe smatraju Bogom te vjeruju da su iznad svih dužnosti bogoštovlja i religije, da ih s Bogom ništa ne vezuje niti prema Njemu obvezuje. Uvjeren sam da je nakon ovih dvadeset vjekova Kristu postala mučnijom i bolnijom ravnodušnost modernoga svijeta nego što su bile boli na Kalvariji. Sigurno trnova kruna i željezni čavli nisu probijajući Tijelo našega Otkupitelja tako pekli kao što Ga peče i boli naša moderna ravnodušnost koja se doduše Kristu ne ruga, ali mu se i ne moli.

Molitva

Isuse! Sada zadovoljavaš za vremena, u kojima mi nismo ni vrući ni hladni, kada ne pripadamo ni nebu ni zemlji, jer sada trpiš od obojih, odbačen od jednih, a od drugoga napušten. Jer se nisi htio odreći grešnoga čovječanstva, sakrio je Tvoj nebeski Otac svoje lice pred Tobom. Jer se nisi htio odreći svoga nebeskog Oca, grešno Ti je čovječanstvo okrenulo leđa, i tako Ti oboje dovodiš u jedno sveto zajedništvo. Ljudi više ne mogu reći da Bog ne zna za napuštenost što je srce trpi, jer si Ti sam napušten. Ljudi više ne mogu tužiti da Bog ne poznaje rana srca, koje ne osjeća Božje blizine pa u izgubljenosti traži i istražuje, jer sada je Tebi oduzeta čudesna Božja prisutnost. Isuse, sada istom shvaćam bol, napuštenost i patnju, kad vidim da je čak i sunce pomrčalo. No zašto ja iz toga ništa ne naučim, moj Isuse? Kao što nisi Ti sam sebi načinio križ, tako ni ja ne pravim svoj, već uzimam dragovoljno na sebe križ što si mi ga Ti pripremio. Nauči me da je sve na svijetu Tvoje osim jednoga: moje volje. Budući da ona pripada meni, ona je jedini pravi i istinski dar što ga ja mogu Tebi pokloniti. Nauči me reći: “Ne moja, nego Tvoja volja neka se vrši, Gospodine.” Daj mi milost da vjerujem i onda kada Te ne vidim. Iako me bijes, u Tebe hoću da se pouzdam. Reci mi dokle ću Te, Gospodine, dokle još pustiti da visiš na križu, razdiran od boli?

*Ostale tekstove iz niza “Sedam posljednjih riječi” možete pronaći ovdje.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Fultona J. Sheena “Sedam posljednjih riječi” Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.