Mnogi se tuže na duhovnu suhoću. Duhovna suhoća je bolna i nitko je ne može poželjeti. Pa ipak ona je znak ozbiljnog duhovnog života. Oni kršćani koji žive samo tradicijsko kršćanstvo, ili još manje, ono folklorno, nemaju problema s duhovnom suhoćom. Ona je privilegij onih koji su zaživjeli intenzivan duhovan život. Svi ispočetka žive neke duhovne utjehe i svojevrsne zanose, a kasnije dolaze noći, krize, suhoće i tomu slično.

Poznata je duhovna noć koju je dugo živjela Sv. Terezija Avilska ili Sv. Ivan od Križa. U naše je vrijeme najpoznatija Sv. Majka Terezija. Ona je puste godine živjela kao u nekom mračnom tunelu. To gotovo nitko nije znao osim njezina ispovjednika. Tek su nakon njezine smrti izašli na vidjelo njezini spisi u kojima u detalje opisuje ta grozna stanja duše i duha, pa i tijela. Sabrana su u knjizi Budi moje svjetlo (Usput rečeno, nedavno sam posjetio gradsku knjižnicu. Na odjelu gdje su duhovne knjige nalazi se nekoliko i tih knjiga. One su najpohabanije. Očito su najčešće iznajmljivane! Pomislio sam da je to zbog toga što mnogi ljudi žive slična stanja mraka i suhoće, pa u njezinim spisima traže svjetlo!)

Na prvi nam je mah suhoća nešto nepoželjno i loše. Ipak, to je samo jedna njezina strana. Suhoća je u mnogim situacija jako poželjna. Dobro osušeno drvo je jako poželjno za obradu. Još je poželjnije takvo drvo kada treba naložiti i podržavati vatru. Vatra koja se hrani suhim drvetom uvijek izgleda veličanstveno i daje veliku toplinu. Ako taj primjer iz prirode i obrta primijenimo na duhovni život onda možemo reći da je suhoća prigoda za dobru i vatrenu ljubav. Čistu. Ona vatra koja gori na vlažnim drvima jako je slaba, često se gasi i puna je neugodnog dima. Tako je i s dušom koju ispunjaju mnogi lijepi osjećaji i ideje.

Ako Boga zamislimo kao ložača onda lako možemo zaključiti da On namjerno suši duše. On jest Ljubav. On je Vatra. Oganj. Duh Sveti se ukazao u obliku plamenog ognja. Duh Sveti je ljubav koja pali našu dušu ljubavlju. Sv. Pavao je govorio da su svi zanosi i čudesa nište ako duša nije ispunjena ljubavlju. A Sv. Ivan od Križa je opjevao pretvaranje duše u sami oganj. U detalje je opisao taj postupak. Čitav se sastoji od čišćenja, a sve to čišćenje je u biti – sušenje.

K tomu, sušenje je sastavni dio starenja. Starenje je upisano u samo sazrijevanje. Starčeve su kosti suhe. Koža mu je suha. Dakle, po prirodi stvari nije moguće izbjeći suhoću. Zato su na cijeni duhovni starci (stareci).

U prirodi je suhoća vezana i uz slatkoću. Suhe grožđice su puno slađe od onih svježih. One su delikatesa. Služe za pravljenje dobrih deserata. Od njih se radi prošek, a on je desertno piće (Slučajnost je zanimljiva: kada u google upišemo riječ desert izlazi nam slika pustinje, te suhe zemlje! Znamo da je desert neko slatko koje dolazi nakon glavnog jela! U suhim krajevima, kaže Sv. Ivan od Križa, rastu najslađi plodovi!).

Sv. Jeronim reče: O desertum Christi vernans! – O cvjetna pustinjo Kristova!