“Ne uvedi nas u napast” – ovo je molitva za ustrajnost u borbi između dobra i zla. U toj borbi nalazimo se tijekom cijeloga života. Moramo se uvijek iznova odlučivati što ćemo izabrati: život s Bogom ili samovoljan život, savjest ili opčinjenost trenutka, istinu ili opsjenu. Ta odluka nije nimalo laka. Jer postoje moćne snage, koje nas prisiljavaju i svladavaju, mame i zavode.

Vjerojatno smo izloženi trima iskušenjima, koja je i Krist iskusio. On je živio kao i mi, u svemu jednak nama, isključujući grijeh. Čak i on je bio iskušavan, i to mnogo snažnije nego mi. Iz povijesti njegovih kušnja čitamo čega se i mi moramo čuvati. Najprije dolazi kušnja u prekomjernom uživanju: “kruh” umjesto Riječi Božje.

“Tada mu pristupi napasnik i reče: Ako si zaista Sin Božji naredi da ovo kamenje postane kruh. Isus odvrati: Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih” (Mt 4,3…)

To je temeljna čovjekova kušnja: hoće li se nekontrolirano prepustiti svojim željama za uživanjem ili će snagom savjesti urediti svoje nagone i držati ih na uzdi, hoće li prevladati disciplina ili nedisciplina, dostojanstveno ponašanje ili prepuštanje toku stvari: da sve teče kako teče, samosvladavanje ili neobuzdani život – u tome je odluka. Tko jednostavno dozvoljava da ga zaslijepe uživanja, omamljen je, ne zapaža više dublju stvarnost. Jer nesavladana tjelesnost, sjetilnost – fiksira čovjeka u ravan “mesa” i uništava duhovno u čovjeku, prijeti put ka istini i savjesti ljubavi i strpljenju. Tjelesnost bez savjesti pretvara čovjeka u sebičnjaka. Tjelesnost bez granica je znak vremena koje je izgubilo Boga. “Kao što je bilo u Noino vrijeme, tako će biti za dolaska Sina Čovječjega. Kao što su ljudi jeli i pili, ženili i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa ude u lađu, a da ništa nisu naslućivali dok ne dođe potop i sve ih odnese, tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega?” (Mt 24,37…) Zar je danas u svijetu drugačije? “Dakle, bdijte, jer ne znate u koji dan dolazi vaš Gospodin!” (Mt 24,42)

Druga Isusova kušnja spada u duhovno područje, to je kušnja oholosti, sebeljublja: Sin Čovječji trebao se iz velike visine spustiti na zemlju, da bi dokazao svoju moć i gospodstvo.

I to je kušnja naših dana, jer u naše vrijeme snažno izražena želja za vlašću i gospodstvom; čovjek podliježe toj opsjeni: da on bude najviše biće puno moći i znanja, tehnike i blagostanja, sigurnosti i sreće. Čovjek se osjeća danas kao idol, on jamačno više ne treba Boga i živi bezbožno. Čovjekovo gospodstvo ga čini neovisnim i zaljubljenim u samoga sebe. Opsjena ga je zaslijepila, postao je slijep za stvarnost. Kako dugo će još čovjek graditi babilonsku kulu i ponašati se kao Bog?

“Isus mu reče: Također je pisano: Ne kušaj Gospodara, Boga svojega!” (Mt 4,7)

Treća Isusova kušnja:

“Ponovo ga odvede đavo na goru vrlo visoku te mu pokaže sva kraljevstva ovoga svijeta i njihovu raskoš pa mu reče: Sve ovo ću ti dati ako padneš ničice te mi se pokloniš.”

To je kušnja za posjedovanjem i vladanjem, za vlašću i blagostanjem. Nitko nije oslobođen te kušnje. Radi se o odluci između Boga i Mamona (bogatstva).
“A oni koji žele da postanu bogataši upadaju u napast, u zamku i mnoge lude i pogubne želje što strovaljuju ljude u propast i uništenje, jer je pohlepa za novcem izvor svih zala. (1 Tim 6,10) Pohlepa i želja za vlašću čine srce čovjekovo krutim prema Bogu i subratu. Gdje je zlato lažni idol, laži Bog – tamo je Čovjek bezbožan, njegova savjest postaje nijema.” A kad imamo hranu i odijelo, tim budimo zadovoljni. (1 Tim 6,8)

Isus Krist je u svojim kušnjama postao jači. On je u svojim patnjama “učio” i u tim je borbama postao “savršen”.

“I premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio te postigavši savršenstvo postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnog spasenja, on koga je Bog proglasio velikim svećenikom, sličnim Melkisedeku.” (Hebr 5,8…)

Nitko neće biti pošteđen kušnje i nitko nije savladao toliko kušnja u ovom svijetu kao Isus Krist. I upravo stoga što je on sam kao čovjek prebrodio sve nevolje kušnje, njegovo je srce ispunjeno dubokim smilovanjem. On zna za sve jade i bespomoćnost ljudskog srca koje drhti od boli.

“Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednog koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio.” (Hebr 4,15)

“Budući da je i sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji.” (Hebr 2,28)

Zašto Bog dopušta kušnje?

Zašto Bog dopušta da mi ljudi zapadamo u takve nevolje? Kušnje u kojima se naš život često nasuče? Jer on je sveti Bog. Ne možemo ga zadovoljiti s površnom religioznošću. U kušnji postajemo svjesni daje naša veza s Bogom još uvijek preslaba. Svaka kušnja je za nas potvrđivanje, provjera u istini: jesmo li stvarno ukorijenjeni u Bogu ili su nam stvorena bića važnija od Boga. Kušnja je provjera, ispit, čišćenje, stimulans i žalac. Pad treba da nam posluži kao poticaj za dublju ukorijenjenost u Boga. Bog nas ne želi kao polovične ljude.

Molitva predanja

Oče u nebu,

danas te molim:

primi moj život,

stavi ga u tvoje ruke,

da me sačuvaš.

Jer ja sam to ne mogu, da se obranim od propasti.

Raspolaži mojim životom, spriječi moje puteve i namjere ako se igram nad ponorom.

Udijeli mi ono, što je za mene uistinu dobro, a ne ono,

za čim u svojoj ludosti čeznem.

Primi me danas kao svoju baštinu,

nemoj me poštedjeti od ognja koji pročišćava.

Ali sačuvaj me u svojoj ljubavi i istinu.

Milosrdni i vjerni Bože, tebi se posvećujem.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog se obraća svakome”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.