Ako je Bog Stvoritelj neba i zemlje, svojevrsni veliki režiser koji upravlja dramom svijeta i čovječanstva, onda ga mogu susresti svugdje. Kroza sve što se događa izlijeva svoju ljubav na mene.”Otvori svoja usta”, kaže,”da ih napunim.” (Ps 81,11) Ne moram razmišljati kada je pametno otvoriti usta, a kada ih je bolje zatvoriti – uvijek ću usta imati otvorena. Stanujem u zemlji u kojoj teče med i mlijeko. U svakom trenutku dobivam ukusnu i bitnu hranu. Možda i nema uvijek okus meda, ponekad je gorka, ali znam da je gorka hrana često i najvažnija hrana. Božje djelovanje ispunja cijeli svemir. Smijem se tomu prepustiti i predati, smijem se dozvoliti voditi i pokretati ovim valovima.

Mi tražimo Boga, a zapravo ga ne treba tražiti. On je posvuda. Nikad ga ne možemo izbjeći ni umaknuti mu. Sve o njemu svjedoči, svako stvorenje govori nešto o njemu. Ne trebamo dugo putovati, ni kupovati kompas da ne bismo zalutali: Bog je prisutan u našoj stvarnosti, koju čine – naši roditelji, naše tijelo sa svojim zdravljem i bolešću, naša nadarenost i ograničenost, naše bogatstvo ili siromaštvo, naš visok ili nizak stupanj inteligencije. Što se prije prestanemo boriti protiv svega toga i otvorimo se toj Božjoj stvarnosti te ju prihvatimo, to prije ulazimo u život Kraljevstva Božjeg.

Čak i moderna psihologija, pomalo nejasno, poima da je za čovjeka životno važno da prihvati svoju zadanost i da ne nastoji biti netko drugi. Psihoterapeutu nije u prvom redu cilj da nauči pacijenta novim uzorcima i načinima ponašanja. On želi pomoći pacijentu da prihvati sam sebe i prestane nijekati i potiskivati svoju prošlost, te da ju integrira u svoj život. Tada promjene dolaze same od sebe, kao posljedica tog potpunog prihvaćanja.

Ali teško je prihvatiti svoju sudbinu ako ne znamo da Bog stoji iza nje, da je upravo on bio i jest preko te sudbine prisutan u našem životu. Zato je domet psihologije ograničen i ona nas nikada ne može uvesti u potpuno oslobođenje.

Kamo god se okrenemo, sudaramo se s Bogom. Kad to počne uviđati, čovjek prepoznaje sebe u Jakovljevu doživljaju i budi se iz sna: “Zaista se Jahve nalazi na ovom mjestu, ali ja nisam znao… Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska.” (Post 28,16-17) Usnuvši ljestve koje sežu do neba i po kojima silaze i uzlaze anđeli Božji, Jakov je shvatio da postoji veza između neba i zemlje i da anđeli s neba stalno dolaze s porukom. Umjesto svakidašnjih i dosadnih događanja, sada susrećemo anđele.

Većina kršćana naprotiv nalikuje učenicima koji su vidjeli Isusa kako ide po moru, ali vjeruju daje to utvara. Čak i Marija Magdalena vjeruje da vidi vrtlara kad susreće Isusa. O kad bismo bili kao zaručnica u Pjesmi nad pjesmama i prepoznali ga već izdaleka: “Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi, prelijeće brda, preskakuje brežuljke… Evo ga za našim zidom, gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke” (Pj 2, 8-9)

“Kako možeš znati da živiš po Božjoj volji? Ovo je znak – ako imaš neki nerješivi problem, znači da se nisi posve predao Bogu, pa makar ne znam koliko vjerovao da živiš po njegovoj volji. Tko živi prema volji Gospodinovoj, nije ni zabrinut. Sve svoje potrebe, kao i samog sebe, predaje Gospodinu. Sve polaže u ruke Gospodnje. Ako ne dobije ono što mu je potrebno, ostaje miran, kao da je to dobio. Nije uplašen što će se dogoditi, jer zna daje sve volja Božja. Tako zadržava mir u tijelu i duši.”

Ovaj tekst ruskog monaha Starca Siluana (1866.-1938.), čija je svetost općenito priznata u pravoslavnom svijetu (svetim je proglašen 1987., ne samo za Pravoslavnu Crkvu, stricto sensu, nego za sve kršćane) može nam poslužiti kao ispit. Jesam li se obradovao ili razljutio kad sam ga pročitao? Ako sam se razljutio, možda je to zato što događaje ne vidim u njihovu pravom smislu i povezanosti, naime kao materijal u Božjim rukama, materijal koji Bog upotrebljava kako bi ostvario svoje planove. Je li materijal dobar ili loš, za Boga je nebitno. Dovoljno je da ga on dotakne pa da postane pogodno oruđe.

Nije li tako i s nama ljudima: okušavamo i dokazujemo svoje umijeće onda kad smo u stanju napraviti nešto lijepo od vrlo malo materijala ili sredstava? Dajte najskuplje i najljepše namirnice početniku u kuhanju i napravit će vam od toga groznu večeru. Naprotiv, tko je ovladao kulinarskim umijećem, može pripremiti ukusan obrok čak i od ostataka hrane. Dakako da ovdje na zemlji postoje granice: ne možemo napraviti dobar obrok od loših namirnica. Ali Bog može! Možemo bez straha ili problema sjesti za stol i jesti što nam on nudi. Uvijek je to zdrava i korisna hrana, prava svečanost, jer Bog uvijek nudi i daje samog sebe, svoju volju svoje djelo.

Božja sveprisutnost dobiva tako jedno novo značenje. Bog nije prisutan statično i pasivno, nije neki nemoćni promatrač, puki očevidac kako ljudi zloupotrebljavaju svoju slobodu i mrse njegove planove. Bilo bi besmisleno predati se tako nemoćnom Bogu. Bog je ljubav na djelu. Sve što se događa i sve što ljudi čine integrirano je u njegovu sveobuhvatnu aktivnost. Mi u njoj plivamo.

“Hoću li ću umrijeti od žeđi”, piše de Caussade, “sve trčeći od jednog izvora do drugog i teturajući od jednoga do drugog potoka? A u neposrednoj blizini širi se more, prelijevajući se preko svih vrhova, i voda se nalazi svoda uokolo mene? Sve postaje kruh kako ne bih gladovao, sve postaje sapun kako bih se oslobodio prljavštine, sve postaje vatra kako bih postao čist, dlijeto kako bih se oblikovao u nešto nebesko. Sve postaje oruđe milosti kako bi sve moje potrebe bile zadovoljene. Ono što sam tražio na drugom mjestu ne ostavlja me nego mi se pokazuje u svemu stvorenomu. Prevelika Ljubavi, mora li ostati nepoznato da ti dolaziš i okružuješ svakog čovjeka blagoslovima koje držiš u pripravnosti, dok te on, naprotiv, traži po kutovima i zakutcima, onuda gdje se ne nalaziš? Kakve li ludosti ne udisati slobodan zrak, ne znati kamo staviti noge kad smo vani u prirodi, tražiti vodu dok ona šiklja sa svih strana, ne razumjeti što Bog želi, ne kušati ga, a sve odiše njegovim djelom.”

Ne postoji nijedan trenutak kad se Bog ne objavljuje. Čini se kao da se većina toga u našem životu događa slučajno. Od vremena do vremena Bog pokazuje svoju prisutnost vrlo jasno, ponekad vidimo tu crvenu nit i tada Bogu zahvaljujemo. Ali on je uvijek s nama, sve govori o njemu. Postoji stalan kontinuitet Božjeg djelovanja. “Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov.” (Ps 121,4) Mi ponajčešće spavamo. Da, naša vjera spava. Ne otkrivamo ništa neobično. A zapravo: sve je neobično i važno. Možda je tajna baš u tome: neki sveci umiru mladi jer su u kratkom vremenu prešli nevjerojatno dug put. Nijedan trenutak u njihovu životu nije bio izgubljen, nijedan događaj uzaludan. Znali su da ih Bog svakog trenutka pogurne nekim događajem i okolnošću, ništa manje ni onim što je izgledalo da upropaštava njihov “duhovni život” Oni su dopustili da ih Bog “gura”.

Postoji toliko mnogo bjegova u našem nastojanju oko “duhovnog života”. Bijeg od konkretne i naizgled banalne stvarnosti, a ispunjene Božjom prisutnošću. Bijeg u umjetni život koji odgovara našim zamislima o pobožnosti i svetosti, ali ne sadržava Boga i nije njime ispunjen. Dokle god sami želimo određivati gdje ćemo naći i susresti Boga, ne trebamo strepiti da ćemo ga susresti. Susrećemo samo sebe, retuširano izdanje sebe samih.

Pravi duhovni život počinje tek kad smo spremni umrijeti. Postoji li brži način smrti nego dozvoliti Bogu da iz trenutka u trenutak oblikuje naš život, i neprestano prihvaćati njegovo djelovanje.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Moj život u tvojim rukama” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.