Ako se naučimo gledati svaki detalj našeg života kao sredstvo u planu Božje ljubavi, zahvalnost počinje izvirati samo od sebe.

Foto: Shutterstock.com

Zahvalnost je središnja zbilja u kršćanstvu. Sveta misa se tradicionalno naziva „euharistija” što znači zahvaljivanje. To pokazuje da je zahvalnost temeljni stav kršćanina. Istinski kršćanski život prožet je „umnoženom zahvalom” (2 Kor 4, 15).

Kako ćemo zahvaljivati Bogu kad se u svijetu događaju tolike tragedije? Ne bismo li trebali promijeniti našu sliku o Bogu i prestati promatrati ga kao svemogućega koji sve konce drži u svojim rukama? Ne bismo li trebali opisati Boga kao bespomoćnog promatrača koji je prisiljen svjedočiti kako čovjek uništava samog sebe i svoj okoliš, a On to ne može spriječiti?

Ali Crkva ipak nastavlja priznavati: „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega.” Nije li upravo činjenica Božje beskrajne svemoći stvarnost koja čini nepotrebnim da se Bog stalno miješa? Upravo zato što je svemoguć, može dopustiti da se sve dogodi. Božja svemoć je u tome što je sve, apsolutno sve, za Njega upotrebljivo, da čak i onomu što je besmisleno ili apsurdno može dati puni smisao. Od strašne razjedinjenosti koju mu čovjek nudi, Bog stvara prekrasnu simfoniju. Ono što je zlo samo u sebi, postaje nešto dobro zato što to Bog upotrebljava kao materijal u svojim građevinskim planovima.

Naš pogled na stvarnost je krajnje nepotpun. Sve doživljavamo u dijelovima ili ulomcima. Mi smo samo stručnjaci da analiziramo. Mi lomimo Božji veliki plan u male komadiće. Naravno da to tada sve postaje nerazumljivo i besmisleno. Ali Bog razmišlja uopćeno. On vidi cjelinu, On ima pregled cijele povijesti. Zato On to mjeri drugim mjerama. Kad se mi susrećemo sa smrću, onda vidimo smrt i ništa više. Ali Bog vidi kako se novi život rađa u smrti.

Ne kažemo li previše olako da su patnja i smrt nešto zlo? To nam tako izgleda zato što ne vidimo dinamiku postojanja. Smrt nije zadnji cilj, nego prijelaz, kriza rasta. Nije li neobično da nam je teško prihvatiti patnju i smrt kao proces dozrijevanja, kad nas priroda neprekidno uči da stari život mora umrijeti kako bi se novi rodio? Ako gusjenica nije spremna odustati od svog postojanja kao gusjenica, onda neće nikad postati leptir. Ako cvijet želi ostati kao cvijet, neće nikada postati plod. Smrt nije tako zlo kako mislimo da jest. „Ja idem Ocu” je Isusova definicija smrti (Iv 14, 28).

Biblija nas na svakoj stranici uči ovom cjelovitom pogledu na stvarnost. Biblija sve što se događa vidi kao usmjerenost prema beskonačnom horizontu, prema pozadini vječnosti. Čovjekov sitničav i ograničen vidokrug stalno se ispravlja i razvija. Kad čitamo Bibliju, između ostalog, to naše čitanje trebalo bi biti usmjereno otkrivanju istine kako Bog fantastičnom savršenošću vodi povijest, kako spretno i bez kolebanja upotrebljava svaku stvar, svaki događaj, pa i čovjekov grijeh i revolt, kako bi ostvario svoj plan.

Ako se naučimo gledati svaki detalj našeg života kao sredstvo u planu Božje ljubavi, zahvalnost počinje izvirati samo od sebe. Potpuno se slažemo sa svećenikom kad pod misom pjeva: „Uistinu dostojno je i pravedno, pravo i spasonosno svugdje i svagda Tebe slaviti i Tebi zahvaljivati.” Pavao piše: „Zahvaljujte Bogu cijelo vrijeme jer je to Božja volja u Kristu Isusu za vas” (1 Sol 5, 18). Zahvaljivati Bogu za sve, pa i za ono što je bolno i mučno, jest vjera u punoj snazi. Dokle Bogu zahvaljujemo samo za radosne događaje, vjera još nije potpuno zrela. Ništa vjeru ne čini tako jakom kao neovisnost o osjećajnom životu, kao zahvaljivanje za sve.

Zahvalnost nas uzdiže na Božju vlastitu valnu dužinu. Bog uređuje okolnosti života ljubavlju, a mi to primamo kao ljubav. Prepoznajemo Božju ljubav, bez obzira na to što se tijelo tuži i razum ne shvaća. Kad zahvaljujemo, otvara se brana na bočnom dijelu kuće tako da nas snažna rijeka ljubavi može ispuniti. Upuštamo u sebe snagu Božje ljubavi i osjećamo kako se nove snage bude.

Radikalno rješenje običava biti lakše nego polovično. Zahvaljivati za ono što smo iskusili kao neugodno traži za početak malo više energije nego ako se samo pokušavamo pomiriti s neizbježivim. Ali ako smo jedanput učinili ovaj iznimno mali napor, sve postaje puno lakše. Prešli smo prag i došli na razinu gdje udišemo čišći zrak i gdje sve ide lakše. Radosniji smo!

Čak možemo biti zahvalni i za naše grijehe zato što nas osiromašuju i na taj način daju nam jasnije uvidjeti kako je velika naša potreba za spasenjem. Svaki grijeh, koji zahvaljujući Božjoj milosti, ostavljamo iza sebe, daje nam mogućnost dubljeg sudjelovanja u tajni križa. Na neki paradoksalan način naši nas grijesi vežu uz Krista (Lk 5, 32).

Jedini uvjet je da grijeh priznamo. Priznat grijeh uči nas istini o nama samima, a istina jedina oslobađa. Zato Bog dopušta neke događaje; možda čak On određuje i okolnosti kako bi to za nas bio izazov, test koji pokazuje što mi jesmo.

U nama postoji skriven revolt protiv Boga, revolt koji u nama drijema i kojeg nismo svjesni. Postoji opasnost da čitav svoj život proživimo u iluziji da posjedujemo čistu ljubav ili da smo potpuno predani volji Božjoj. Tada nas Bog dovodi u situaciju u kojoj se taj drijemajući revolt budi i izlazi na svjetlo dana. Ja mogu vjerovati da sam miroljubiv, dobroćudan i pun ljubavi zato što nemam nekih poteškoća s mojom okolinom. Možda se zasluga za to moje stanje nalazi u okolini, možda ljudi s kojima živim imaju neobično dobar karakter. Može biti od koristi ako Bog pošalje nekoga na moj put tko me ljuti i tko mi ide na živce. Ako tada postajem nestrpljiv ili dobijem izljev bijesa, mogu kazati: „Hvala, Gospodine, što me oslobađaš od mojih iluzija.” Zahvalnost za naše grijehe i pogrješke daje Bogu mogućnost da nas nauči kako smo potpuno ovisni o Njemu.

Mnogi se pitaju ne vodi li nas to neprekidno zahvaljivanje u nedostatak angažiranosti. Ali nije li zapravo obratno? Zahvalnost nije u suprotnosti nastojanjima koje činimo da bismo svijet učinili boljim. Zahvaljivanje nas prije stimulira da se bacimo na činjenje djela s većom odlučnošću i odvažnošću moći zahvaljivati pretpostavlja da smo u sivoj stvarnosti s puno nade otkrili drugu dimenziju. Onaj tko zahvaljuje dokazuje da shvaća kako život i budućnost uskrslog Gospodina već svijetli i sja kroz smrt i grijeh. Kršćanin slijepo ne bulji u staru stvarnost. On ima otvorene oči za novu, koja je još uvijek sakrivena, ali koja je već prisutna u sjemenu koje je proklijalo. Onaj tko je počeo otkrivati ovo skriveno, ovu novu dimenziju, ne može se ne otvoriti zahvalnosti.

Zahvaljivati dakle ne znači da se čovjek nalazi u sadašnjoj situaciji kao u nečemu što je nepromjenjivo i konačno. Zahvaljivanje upravo stvara protutežu aktualnom stanju, jednostavno zato što ne možemo zahvaljivati ako već ne naslućujemo novost koja počinje rasti. Na taj način zahvaljivanje je prvi korak prema promjenama. Zahvaljivanje je nošeno nadom o boljoj budućnosti, ne samo na nebu, nego i ovdje na zemlji. Božje kraljevstvo je kvasac koji je namijenjen da kvasi cijeli svijet (Mt 13, 33). Onaj tko zahvaljuje pokazuje da u to vjeruje, da u nasilju, strahotama, užasu našeg vremena prepoznaje porođajne bolove koji nas uvode u novi svijet, da vidi kako se novi život rađa u smrti.

Postoje izvanredni primjeri za to, naime Isusova velika molitva zahvale koja je izrasla iz tame noći. Ivan naglašava kako je bila noć kad je Juda izišao pošto je sotona ušao u njega (13, 27-30). U ovom trenutku mraka vidio je Isus kako jutro novoga dana osviće, dana koji nikad više neće prestati. Zato je zahvaljivao. Vidio je strašnu dramu koja će se odigrati sljedećeg dana, koja će postati spasenje svijeta. Zato je u svom najmračnijem trenutku svoga života izgovorio svoju najdublju molitvu zahvale.

Ovu molitvu zahvaljivanja imamo među nama, ne kao neku uspomenu, nego kao aktualnu stvarnost: u euharistiji. Onome tko često slavi euharistiju ne bi trebalo biti teško zahvaljivati Bogu „uvijek i svugdje”, također i u mračnim trenutcima povijesti kao i vlastitog života.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Hod prema istini” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.