Viđenje Terezije Avilske o dušama u teškom grijehu

Idući jednom na pričest vidjeh duševnim očima mnogo jasnije nego tjelesnim dva vraga sasvim gadna oblika. Pričini mi se, da rozima obuhvaćaju grlo siromašnog svećenika. A svoga Gospodina vidjeh u spomenutom Veličanstvu u njegovim rukama u hostiji, što mi ju je baš htio pružiti. Vidjeh jasno da su te ruke njega vrijeđale i upoznah da je ona duša u smrtnom grijehu. O Gospodine moj, kako je strašno gledati tvoju ljepotu među tako gadnim likovima! Oni su bili pred Tobom tako preplašeni i prestravljeni, te bi bili, čini se, rado pobjegli, da si im Ti dopustio da odu. To me tako smuti, te ne znam, kako sam se mogla pričestiti, i veoma se prestrašili, jer pomislih, kad bi viđenje bilo od Boga, da ne bi Njegovo Veličanstvo dopustilo, da vidim zlo, što je u onoj duši. Nato mi reče sam Gospodin, neka se molim za onoga svećenika. On je dopustio da ono vidim, i da upoznam moć što je imaju riječi pretvorbe, te da Bog ne prestaje biti ondje, pa bio i najgori svećenik, koji ih izgovara. Usto neka vidim njegovu veliku dobrotu, jer se predaje i u one ruke svoga neprijatelja, a sve to za dobro moje i svih ljudi. Shvatih dobro da su svećenici kud i kamo više dužni, da budu dobri nego drugi; kako je strašno primati Presveti Sakrament nedostojno, te koliko đavao gospodari duši kad je u smrtnom grijehu. To mi viđenje učini vrlo veliku korist i učini, da spoznam, što dugujem Bogu. Hvala mu dovijeka. Amen.

“Kad otkriše tijelo, vidjeh gdje ga je pograbilo mnogo vragova…”

Drugi put vidjeh drugo viđenje, koje me veoma silno prestraši. Bila sam na mjestu gdje je umrla osoba, koja je, kako doznah, živjela vrlo loše i to mnogo godina. Ali je bolovala dvije godine, a čini se da se u mnogočemu i poboljšala. Umrla je bez ispovijedi, no mislila sam da se uza sve to ne smije osuđivati. Kad otkriše tijelo, vidjeh gdje ga je pograbilo mnogo vragova.¹ Činilo se da se igraju s njim, ali mu i sude, jer su ga velikom kukom vukli od jednoga do drugoga. A to mi utjera veliki strah. Kad vidjeh, gdje to tijelo nose na ukop s jednakom čašću i obredima kao i druga, promišljala sam o dobroti Boga, koji nije htio da se osramoti ona duša, van da ostane tajna, što je njegova neprijateljica.

Bila sam napola izvan sebe zbog onog što sam vidjela. Za sve pogrebne službe ne vidjeh više zloduha. Kad kasnije spustiše tijelo u grob dočeka ga tolika množina đavola, koji su već bili unutra, da ga pograbe, te sam na taj prizor bila izvan sebe, pa je trebalo mnogo srčanosti da to (uzbuđenje) sakrijem. Promišljala sam što će raditi od one duše, kad tako zlostavljaju ono jadno tijelo. Neka dade Gospodin da vide onu strahotu, što je ja vidjeh, svi oni koji žive u grijehu. Mislim da bi ih to itekako potaklo na bolji život. Sve mi to pomaže da bolje upoznam od čega me je Bog oslobodio i što sam mu zato dužna. Bijah u velikom strahu, dok se ne razgovorih o tom sa svojim ispovjednikom. Mislila sam naime, da je ono varka nečastivoga, da ozloglasi onu dušu, ako je baš i nisu držali veoma kršćanskom. Ako i nije bila varka, ugoni mi svagda strah, kadgod se sjetim.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Moj život” Terezije Avilske. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

1. Govori o nekom bogatom plemiću, prema Riberi 1. IV. c. V.