Pater Marko Glogović: ‘Naišao sam na jedan vrlo zanimljiv oblik duhovnosti – koji mi se čini sjajnim za ova naša vremena. Pročitajmo zajedno i okoristimo se duhom i po ovom putu svetosti, ljubavi i božanske kreativnosti u nama i za nas’

Foto: Shutterstock

„Djelo Otajstvo postajanja najmanjim – mali put Marijin autorice Genviéve Marie de Sainte Preuve (1898. – 1986.), francuske dominikanske trećoretkinje iz Alençona pseudonima Marie de Fiesole, nastalo je 1942. godine, ali je prvi put tiskano u Francuskoj tek četrdeset godina kasnije. Njezina intuicija duhovnosti postajanja najmanjim Marijinim djetetom po uzoru na nerođeno dijete dugo je bila u sjeni i pomalo na margini mariologije te je smatrana poprilično radikalnom u odnosu na mali put duhovnog djetinjstva koji je slijedila danas diljem svijeta poznata sveta Terezija od Djeteta Isusa, naučiteljica Crkve, inače rođena u tom istom gradu Alençonu. I sama autorica piše da je svjesno učinila taj korak dalje. (Vidi 18. poglavlje.)

U poljskoj Crkvi djelo Marie de Fiesole pojavljuje se još kasnije nego u Francuskoj, što ne znači da duhovnost opisana u toj knjizi nije ranije u Poljskoj bila prisutna. Tu je duhovnost, među ostalima, živio vlč. Marcin Popiel, poznat župnik u Szewni, kod Ostrowca Świętokrzyskog, koji je svojim likom i djelom bio daleko „ispred svojeg vremena“, kako je o njemu u dvjema knjigama pisao o. Jan Pałyga, palotinac. Čežnja postajanja nerođenim Marijinim djetetom, non natus, kako je o sebi govorio vlč. Popiel, rodila se u njegovu srcu još prije nego što je rukopis knjige Otajstvo postajanja najmanjim izvađen iz ladice francuskog izdavača.

Budući župnik u Szewni rođen je 21. ožujka 1904. godine na imanju obitelji Popiel, koja je pripadala plemenitoj porodici Sulima, iz Kurozwęka, blizu Sandomierza. Iz roda obitelji Popiel proizišao je i mons. Wincenty Popiel (1825. – 1912.), varšavski nadbiskup. Marcinovi roditelji bili su Paweł i Maria Mańkowska, a odgojili su petero djece: Mariju (redovnicu u Družbi Srca Isusova), Sofiju, Jadwigu, Marcina i Stanislava. Marcin, kao prvorođeni sin, bio je predodređen za nasljednika plemićkih dobara. Budući nasljednik završio je poljoprivredni studij u Krakovu, Beču i Nancyu. Diplomu inženjera postigao je 1927. godine u Glavnoj školi poljoprivrednog gospodarstva u Varšavi. Nakon završetka vojne službe, od 1929. do 1937. upravljao je imanjem obitelji Kurozwęki i Kotuszow. Kako je sam govorio o tom razdoblju, bio je samoživ gospodar, boravio u salonima, jahao konja, zaljubljivao se, ali je i često poslugu udarao bičem, a onda ih odmah zatim, dirnut milosrđem, darivao slatkišima. Neočekivan poziv u svećeničku službu pokucao je na vrata njegova srca u 33. godini života. Više od pola godine živio je u neodlučnosti, dok se na kraju nije upisao u sjemenište u Sandomierzu. Fakultet je prekinuo rat, pa se bogoslov Marcin, s dozvolom nadređenih, vratio u Kurozwęke, da bi se brinuo za obudovjelu majku te pomagao partizanima i Židovima koji su se skrivali u šumama na granici imanja. Svećeničko ređenje primio je 15. prosinca 1945. u Sandomierzu, a 12. siječnja 1946. poslan je u seosku Župu Szewnu, u Ostrovieckom dekanatu, gdje je djelovao do kraja života. Umro je u Ostrowiecu Świętokrzyskome 22. srpnja 1991. godine.

Područje na kojem je djelovao bilo je najsiromašnije u Poljskoj, ali i u poratnim vremenima izrazito komunističko. Ostrowiec Świętokrzyski nosio je zloglasan atribut „crveni“, ali ni prijašnji naraštaji nisu imale neku kršćansku gorljivost. Od 14. stoljeća u župnim knjigama nije zabilježen ni jedan svećenički ili redovnički poziv. To se promijenilo tek u vremenu Marcina Popiela, koji je započeo novi dušobrižnički stil u župi, a njegovu intuitivnost, koju je dosljedno provodio u život, potvrdio je već 50-ih godina Drugi vatikanski sabor. Župnik u Szewni čeznuo je da njegova župa ne bude institucija, već obiteljska zajednica, u kojoj ne postoji uredovno vrijeme, da su svećenici i redovnice na raspolaganju potrebitima u svako vrijeme, posjećuju župljane bez najave, u svako doba, da bi upoznali njihov stvaran život, brige i svakodnevne probleme te im pomagali u skladu sa svojim mogućnostima. Organizirao je zdravstveni kutak, u kojem je dijelio lijekove uvezene iz Francuske, kao vrtiće i nekoliko pristupačnih kapelica, koje je nazivao „štalicama“, da bi ljudima iz okolnih sela bilo bliže doći na svetu misu. Ustanovio je pravilo da župom ne upravlja župnik, kako je to bilo tradicionalno, već zajednica svećenika i redovnica koji su djelovali u župi. Župnik je bio samo upravitelj i predstavnik zajednice. A sve je vodilo prema tome da župna zajednica što više odiše obiteljskim duhom. Nisu to, jasno, bile veze utemeljene na prirodnim i krvnim vezama, već duhovne veze, proizišle iz ucjepljenja po krštenju u mistično Kristovo tijelo. 

Još prije završetka Drugoga vatikanskog sabora župnik je bez oklijevanja slavio svete mise na poljskom jeziku, a kad je jednom njegov kapelan odugovlačio s odlaskom na svetu misu u jednoj od seoskih „štalica“ – kapelica, jer je lijevalo kao iz kabla, a na misu će „sigurno doći samo jedna baka i to bez intencije“, odgovorio je: „Imaš pravo, ti ostani ovdje, a ja idem slaviti svetu misu. Jer vidiš, svaka sveta misa posvećuje mjesto na kojem se slavi.“ Molio je kapelane da uvijek drže homiliju, mada na svetoj misi bilo i samo nekoliko ljudi, i nije se slagao s tvrdnjom da je crkva prazna: „O ne! Crkva je puna! Osim živih, prisutne su i duše anđela i svetaca i svih onih koji su se preselili s ovog svijeta.“ Najveće trpljenje kojeg se prisjećao sa suzama u očima nanijeli su mu jednom stanovnici jednog sela koji su srušili sagrađenu kapelicu, smatrajući da im je nepotrebna. A kada je vlč. Popiel na vlastitim leđima četiri kilometra nosio ispovjedaonicu u tu kapelicu, ljudi su mu se, umjesto da pomognu, smijali iza svojih ograda. U ministrantsku službu puštao je najnestašnije dječake. Često je slušao prigovore što takve „divljake“ tolerira kod oltara, dok se oni tuku i bore za zvono, misal ili posudice ili čak kradu te posvećene predmete. On je pak smatrao da ih, zbog budućnosti te djece, ne smije udaljavati od župnog dvora, a još više od oltara. „Oni su budućnost Crkve“ – govorio je – „pomalo divlja, ali Božja i naša.“

Sâm Marcin živio je franjevačko siromaštvo. Stanovao je u kutu hodnika odijeljena zavjesom na župnom dvoru, posjedovao je samo ono najnužnije, hodao u iznošenu, izblijedjelu habitu, a ako je na nogama imao gumene čizme, to je samo značilo da je opet svoje cipele darovao komu u potrebi. U njegovoj župi nije bilo cijene za svećeničke usluge, pa su ljudi govorili: „Kod Popiela ćeš dobiti vjenčanje za jedno pecivo.“ Događalo se da su neki iskorištavali očinsku dobrotu župnika, ali on se na to samo osmjehnuo i rekao da mu je draže ako ga deset puta izigraju nego da samo jednom odbije nekoga doista potrebita. Svi su pamtili njegovu dobrotu, osmijeh i strpljivost prema svakomu, gorljivu župljaninu ili neprijateljskom ateistu, ili pak njegovu unutarnju plemićku slobodu, zbog koje se nije stidio pomoći župljanima iz blata izvući kola, nositi vodu ili pak u salvetu zamotati polovicu kotleta, koji bi onda odnio bolesnomu djetetu. 

Velečasni Marcin Popiel, kako je o njemu pisao vlč. Jan Pałyga, bio je Božjom voljom i milošću mistik, a istovremeno velik realist. Taj školovani zemljoradnik znao je savjetovati seljake kako poboljšati urod na zemlji, a ta ista pravila primjenjivao je na polju ljudskih duša, počevši od vlastite. Iz opširnih duhovnih zapisa koji su nam ostali nakon njegove smrti, najčešće u molitvenom obliku, otkrivamo izvanrednu osobnost koja je čeznula ne toliko u visine, koliko u dubinu, u krilo Majke Božje, gdje je htio prebivati sa svojim bratom Isusom. Postao je autorom novoga i originalnoga asketskog puta, čija je bit bila potpuna ovisnost o volji Božjoj i Majci Kristovoj. „Ja sam non natus – nerođen“, govorio bi. Dobro je naglasiti da se to događalo u vremenu u kojem život nerođenih u komunističkoj Poljskoj mnogima nije imao nikakvo značenje, toliko je lako bilo ubiti nerođeno dijete.

Prije nego što je vlč. Marcin Popiel otkrio otajstvo nerođenosti u Marijinu krilu, mnogo je godina proučavao pisma svete Terezije od Djeteta Isusa. Ipak, nešto mu je nedostajalo. Jan Pałyga piše:

„Velečasni Marcin nekoliko se godina nakon primanja svetog reda stalno vraćao duhovnoj ostavštini sv. Male Terezije. Više nije čitao koliko je studirao Povijest jedne duše. U određenom je trenutku došao do zaključka da dijete jest ovisno o majci, ali ne i apsolutno. Dijete ju može tražiti različite stvari, može plakati, udarati nogama, može ju čak natjerati da krene putem kojim nije namjeravala. Odnosno može utjecati na njezine odluke, a on pak želi biti posve ovisan o Bogu i Majci Božjoj, bez mogućnosti ikakva pokreta. Ta mu se misao nekoliko godina vraćala poput bumeranga i nije mu dala mira, stalno se nametala i radikalizirala. Dugo nije znao što bi s njome. […] Odgovor mu je slučajno dala jedna žena u poodmakloj trudnoći. Od zaprepaštenja je prekrio oči i rekao si: ‘Moj Bože, kako to nisam mogao shvatiti. Dijete koje majka nosi u svojoj utrobi apsolutno je i u svemu ovisno o njoj – čak je i njegov život u njezinim rukama. Dijete ovisi o majčinom krvotoku. Dijete živi u njoj i od nje. Samo od sebe apsolutno ništa ne može. To je to’, zapisao je i nacrtao u svom dnevniku. ‘Želim biti nerođeno dijete. Tad ću biti posve ovisan o Bogu. Bit ću u svemu Bogu poslušan. Slušat ću Božja nadahnuća i potpuno se pouzdati u Majku Božju.’“ 1

Velečasni Pałyga primijetio je da takvo mišljenje župnika Popiela veoma blisko odgovara ideji koju je promovirao primas Stefan Wyszyński, odnosno predanju samog sebe u ropstvo Majci Božjoj, zbog čega je nakon određene pripreme sastavio čin predanja samog sebe i cijele župe u ropstvo Majci Božjoj. U svojem je duhovnom dnevniku Marcin Popiel proročki pisao:

„Postići ću proširenje ideje posvemašnjeg pouzdanja diljem Poljske. Učinit ću to konačnim i bezuvjetnim predanjem Majci Božjoj. Ona gradi moj unutarnji život. Postići ću sve materijalno i duhovno. Da bi se Božji plan ostvario, potreban je moj unutarnji život, moja vjera, koja treba biti velika poput Abrahamove. Abraham je povjerovao u ono što je ljudski gledano bilo nemoguće. I sve se ostvarilo kako je Bog planirao. Majka Božja mi želi reći: ‘Budući da si želio postati nerođeno dijete u meni, to si i postao. Sada imaš samo mene. Vjeruj mi.’ […] Najveće blago koje imam jest srce u Srcu Majke Božje, a ondje je i nerođeni Isus. Kada pomislim na to, vrti mi se u glavi. A tu je i sveta misa, sveta pričest. Već samo otkriće ‘nerođenosti’ dovoljno mi je sve do smrti, koja je zapravo samo duhovno rođenje. Na taj ću način biti posve sličan Kristu. On i ja smješteni u tijelu Majke Božje. To će biti moje pravo mjesto. U određenom stupnju bit ću tijelo Kristovo i dijete Majke Božje.“

Na taj se način u Marcinovu srcu i razumu rodio njegov osobni put askeze i duhovnosti, utemeljen na viziji nerođenog djeteta. Zahvaljujući tomu, ideju Božjeg djetinjstva svete male Terezije dodatno je produbio te teološki i asketski dovršio. U toj ideji nalazi se totalna, potpuna, bezuvjetna ovisnost o Bogu. Tu se više ništa ne može učiniti. Nerođeno dijete sâmo ne može ništa. Živi i razvija se isključivo zahvaljujući majci. „Unutarnje oblikovanje jednako je snažno kao duhovno oblikovanje u majčinoj utrobi“, napisao je u svojem dnevniku. Bio je to posljednji korak koji je Marcin Popiel učinio u traženju bezuvjetne ovisnosti o Bogu i putu prema svetosti, a koju je shvatio kao Božju veličinu u čovjeku, njegovu stvarateljsku prisutnost u nama, za koju mu čovjek treba neprestano zahvaljivati.

***

Donosimo nekoliko ulomaka iz duhovnog dnevnika vlč. Marcina Popiela citiranih u knjizi vlč. Jana Pałyge naslovljenoj Bio je ispred svog vremena:

  1. XI. 1945. Uništiti svaku misao o sebi u kojem god obliku bila i koliko god bila skrivena. Na taj ću način doći do određene djetinje nesvjesnosti i poniznosti, a tema „ja“ u potpunosti će prestati biti zanimljiva. Tad ću postati Kristovo oruđe. On će mi sve prekriti. Bit će jedini kojeg je vrijedno gledati i u kojem treba djelovati. […] Sve što Gospodin Isus daje dobro je i puno spokoja, čak i trpljenje. Tada treba potpuno stisnuti srce uz križ.
  1. XII. 1964. Kakva je sreća što sam nerođen – zatvoren u Vječnoj Mudrosti, što sam tako blizu svega onoga što je Božje. Zašto je onda tako loše u mojem životu? Odgovor je jednostavan – nedostatak truda. Ne uspijevam u svemu. Planina je preda mnom. Pouzdaj se i djeluj brže, kako bi postigao barem nešto, bilo što. Ali sve to ne mogu podići… Može li nerođeno dijete išta podići? Upravo majka nosi ne samo njega, već i sve što je s njime povezano. Ne shvaćaš li još to? Reci samomu sebi: sve ovo ovisi o bezgraničnu povjerenju i konačnu naporu. Na kraju treba prihvatiti križ. Učini to odmah – zagrli križ. Shvati kako čudesan udio imaš u Kristovu radu, kakvo intimno i blisko unutarnje prijateljstvo. Upravo zbog te moje slabosti Krist ne očituje svoju snagu, već izabire križ. I ja izabirem križ. Moj križ je upravo ta nemogućnost izvršavanja primljene zadaće.
  1. I. 1965. Od tebe trebam tako malo, koliko od nerođenog djeteta – da jesi.
  1. VII. 1972. Nerođenost – beskrajno djetinje povjerenje. Postoji li veća zaštita od one u Majčinoj utrobi? Ta to je krilo Božje Majke i cijeloga mističnog tijela. To je tvoja najstvarnija Majka. Stanje nerođenosti najsnažnija je molba, jer je to stanje potpune bespomoćnosti – postaješ jedno tijelo s Marijom – svojom Majkom – životno i stvarno povezan. Ona smiruje sve moje potrebe, u njoj se dovršava moj razvoj. Marija ne podliježe nikakvim nevoljama, stoga se ni tebi ništa loše ne može dogoditi.
  1. II. 1973. Ne brini se o vanjskim stvarima. Ja ću ih izvršiti. Jesam li te kada prevario? Postoji poveznica između tebe i Terezije, jer i ti voliš bez utjehe. Možda je to uzrokovano sjenama i grijesima, a kod nje je bila Božja volja. Kako se Isus veseli dobrim djelima! Kako se ljudi okreću oko sebe, tako se trebaju okretati oko njegove osobe. Uspjet ćeš! Rodit ću te u svoje vrijeme. Neka u tebi ne bude ni trunke nemira. Misao skupljena oko slike nerođenosti, za njega i po njoj – to je jedino važno. 
  1. I. 1974. Ne možeš podnijeti prizor svoje nutrine i svega što se događa, a posebno tvoje sve veće slabosti. Ta ti si nerođen i nesvjestan – ne trebaš ništa razumjeti jer ja razumijem za tebe. Ne trebaš rješavati probleme, već samo biti u meni i pokoriti se mojemu oblikovanju, odnosno biti poslušan nadahnućima. Ako govoriš, to ti ja dajem svaku riječ. Na tebi je da sačuvaš mir nerođenog djeteta. Dovoljna je samo tvoja prisutnost u meni po vjeri i ljubavi.
  1. VI. 1975. Misao o smrti. Ne smije biti straha pred smrću. Ne pokušavaj si ju (blesavo) zamisliti. Misao o smrti treba usmjeriti na trenutačni trenutak, na ljubav sve do trenutka rođenja. U posljednjim je trenucima cijela vječnost. Misli o smrti kao o rođenju. Koristi svaki trenutak za sebe i za druge. Ne brini se – on će sve urediti – usmjeri svoje misli na unutarnji život.
  1. I. 1980. Oprez sa ženama (poveznica s poniznošću). Odgovornost za čistoću i žene. Da bi svećenik imao osjetljivost na ljudske vrijednosti. Celibat daje slobodu. Čistoća je dar koji obogaćuje čovjeka. […] Svećenik je čovjek križa. Celibat nije samo zabrana. U danima ovog života postoji veliko značenje – to je život novog Adama. Smrt je nagla pojava u stvarnosti kojoj čovjek teži cijelog života.

Preuzeto iz: “Marie de Fiesole, Sekret bycia najmniejszym – Mala droga maryjna; Tajna kako biti najmanji – marijanski mali put”, Flos Carmeli, Poznaṅ 2015. g., Pogovor: Lilla Danilecka. 

S dozvolom izdavačke kuće. 

Prijevod: Antonija Čajko

Bitno.net

Footnotes

  1. Jan Pałyga, Bio je ispred svog vremena, „Apostolicum“, 2001.,184.