Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. Uto ga zovne s neba anđeo Gospodnji i poviče: „Abrahame! Abrahame!” „Evo me!” – odgovori on. „Ne spuštaj ruku na dječaka”, reče, „niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.” Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tako Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svoga sina. (Post 22, 10-13)

Kad Abraham diže nož na sina, njegovo je viđenje vjere već sazrelo. Upravo je nož podignut na sina uklonio stari način postojanja te je dao prostor novom načinu. Na žrtveniku je bio svezan sin kojem je Abraham bio gospodar po naravi, a sada, kad je vidio ovna kojega mu anđeo šalje umjesto sina, odvezuje Izaka od žrtvenika te ga prima kao sina po vjeri. Bog proviđa tako da daje vlastitoga Sina, koji se žrtvuje umjesto ljudi kako bi oni mogli živjeti. U poslušnosti Onom koji ga je pozvao i izveo iz njegova zavičaja, iz doma očeva, Abraham umire svojem starom načinu postojanja. U žrtvovanju Izaka događa se i Abrahamova žrtva te zato on otkriva na što ga je Bog pozvao. Samo po žrtvi on konačno razumije smisao svojega poziva te otkriva očinstvo po vjeri, po Duhu. Nije riječ o dva očinstva, onom biološkom i onom duhovnom. Štoviše, upravo u nadilaženju toga dualizma očituje se veličina Abrahamove životne povijesti jer mu Bog pomaže razumjeti da se u biološkom očinstvu, u činjenici da uistinu ima sina Izaka, očituje njegovo očinstvo u vjeri, budući da je upravo na temelju očinstva po vjeri rodio Izaka po tijelu. Očinstvo po Duhu očituje se u očinstvu po naravi, jednako tako kao što se osoba, koja je duhovnoga reda, izražava u naravi, jer Duh objedinjuje sve što postoji. No Abraham živi i razumije to jedinstvo biološkoga očinstva i očinstva po duhu u poslušnosti savezu, unutar sve dosljednije logike odnosa, kojoj se u potpunosti prepušta dok uzlazi na brdo žrtvovati sina, gdje će otkriti što znači žrtvovati sebe. Abraham otkriva to očinstvo u trenutku kad daje prednost drugom, do te mjere da podiže nož na vlastitoga sina, što ujedno znači i na sebe. Ubijajući sina, ubija i sebe kao oca. No upravo u toj žrtvi Abrahamu se otvara gledanje zvjezdanoga neba. Shvaća da Izak nije po naravi, nego po vjeri. Po vjeri, dakle, život bilo kojega novorođenčeta nije produžetak čovjeka, nego je dar Oca, koji je izvor svakoga očinstva. Čovjek koji je rođen u vjeri živi život kao sin. Abraham će biti otac po Božjem očinstvu. Upravo zato Abraham silazi s brda kao otac svih vjernika, kao otac u vjeri. Sveti Pavao, citirajući Post 15,6, kaže da mu se to što je povjerovao ubrojilo u pravednost (usp. Gal 3,6). Pravednost znači da je pronašao odnos po istini, po skladu odnosa s Bogom po vjeri, jer se je pouzdao, jer je pomaknuo središte vlastitoga života sa svojega ‘ja’ na drugoga. Tako je ušao u nov način postojanja, u život Duha.

Konačno se razumije smisao kušnje koju je pripovjedač najavio čitatelju u prvom retku 22. poglavlja. Čemu kušnja? Smisao je kušnje razumjeti dar. Abraham je stavljen na kušnju kako bi mogao otkriti smisao dara, a taj je smisao ujedno smisao njegova poziva i smisao njegova postojanja. Ne po mentalitetu individualnoga ‘ja’, ne po nužnostima naravi, nego po slobodi odnosa. Smisao kušnje jest pokazati čovjeku život koji više nije po nužnostima naravi nego po slobodi s drugim. A budući da znamo da je, teološki govoreći, Božji odnos agape, besplatna ljubav, kušnja služi tome da se dar shvati kao iskustvo Božje ljubavi. Iskustvo samih sebe kao svjedočanstvo Božje ljubavi. Kušnja služi kako bi osoba otkrila da je upravo ona Božja prvina, da se u njoj izražava Božja ljubav jer ju je Bog pozvao i odabrao kao ‘ti’ naspram sebe. Smisao je kušnje da svijest o vlastitom ‘ja’ postane uistinu osobna svijest sa svim što to uključuje, po Bogu.

Nekoć je Abraham bio toliko navezan na sebe da je živio kao središte svega, do te mjere da je bio spreman ukloniti Saru da bi se spasio. Sada otkriva sebe kao središte drugoga, zato što je Božje središte, ali na posve nov način, u slobodi. Također otkriva da je njegov sin i dalje središte, ali i to se događa na posve nov način, jer istu onu slobodu koju doživljava u odnosu s Bogom sada doživljava i sa sinom.

Pripovijest o Abrahamovoj povijesti pomaže nam da shvatimo da se čovjek rađa s načinom postojanja koji nije dostatan da bi živeći prevladao tragičnost kojoj je to postojanje podvrgnuto. Što se je dogodilo čovjeku? Zašto se njegovo ‘ja’ s tom nedostatnošću nosi tako da više pozornosti poklanja ranama i svemu onom što nedostaje nego onom što ima? Što se je dogodilo s čovjekom da njim više upravljaju vlastiti strahovi negoli slobodna kreativnost? Štoviše, najteže pitanje koje se nakon Abrahama nameće jest kako to da je, kako bi se počelo živjeti po Božjem postojanju, što je jedini život dostojan čovjeka, potrebno proći kroz žrtvu. U izvještajima u Post 1-3 podosta je jasno rečeno da se u čovjeku nalazi čežnja za životom koji bi odgovarao nečemu drugom u odnosu na ono što čovjek u ovom životu nalazi. Naslućuje se da je izvorni čovjekov poziv bio nešto posve drugačije od postojanja kakvo sada odvija. No bio je potreban čitav put Abrahamova saveza da bi se otkrila sva moć i svjetlo toga poziva.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Marka Ivana Rupnika “Po Duhu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.