Treba svako jutro iznova reći Bogu: Bože, opraštam ti! A to znači: Bože, prihvaćam što si me stvorio i zahvalan sam ti, radujem se i želim te pohvaliti što si me baš ovakvog stvorio.

Oprostiti Bogu znači prestati se boriti na najopasnijem terenu, a to je vlastita egzistencija i budućnost.

Oprostiti Bogu znači zaustaviti najopasniji rat, koji je izvor svih drugih ratova. Jer jedino se s Bogom naš život isplati i moguće je živjeti unatoč svim patnjama. Bez Boga je sve besmisleno, sve ide u ništavilo, sve je protiv nas.

No, i kad Bogu kažeš ne, opet se ne možeš uništiti i ubiti, jer je ljudski život neuništiv.

Stoga jedini put prema životu jest – od srca oprostiti Bogu, prihvatiti njegovu dragocjenu ruku, koja te iz ljubavi stvorila, prihvatiti patnje kao tunel kroz koji treba proći da bismo zauvijek bili sretni kod Boga.

Kad čovjek pati tada je teško prignuti šiju, biti ponizan i prihvatiti Božju stvaralačku ruku u svome životu.

No, sjeti se da Bog nije kruti zakon, on nije tiranin ni samodržac.

On je majčina ruka, očeva toplina, nježnost cvijeta, radost sunčanog jutra, on je raspjevana mladost, ples mladića i djevojke, on je igra djece, on je nježnost majke i zaručnice, on je snaga oca i muža, on je toplina mora i ljepota vrhunaca.

On je tvoje vlastito srce, on je sebe udahnuo u tebe, on je sebe utjelovio u tvoj život i tako hoće da njegov slobodan i stvaralački duh u tebi živi i stvara. To je Bog u tebi zaživio, učinio te dionikom svoje naravi da bi uz njega bio zauvijek sretan, u ljubavi i opraštanju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića “Ako oprostiš”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.