Prije nekoliko godina bila sam, na jednom molitvenom skupu, svjedokom osobite situacije. Prisutno je bilo oko stotinu ljudi. Kao što je običaj, zajednička molitva počela je pjevanjem Božje hvale i trebala se nastaviti spontanim molitvama sudionika. No, čim bi utihnule gitare i pjesma, molitva se počela neobično “mučiti”. Prostoriju bi ispunila dugotrajna napeta tišina 1, a kada bi nekome od voditelja postala nepodnošljiva, izgovorio bi kratku molitvu ili bi dao znak sviračima da započnu novu pjesmu.

Od nekoliko desetaka sudionika samo je jedna gospođa bila spremna hvaliti Boga pa je izdašno spašavala situaciju. Pristupala je molitvi ili, bolje, mučnoj tišini, dugačkim hvalospjevima Bogu, nakon kojih se opet vratila napeta tišina, iz koje nas je spasila ili ponovno ona, ili nova pjesma.

Imala sam intenzivan osjećaj da prisutni, u tom trenutku, u sebi imaju svašta, samo ne razloge za pohvalu Bogu i za zahvaljivanje. S dopuštenjem voditelja pozvala sam tada skup da na trenutak osluškujemo svoje srce, a zatim da pred Božje lice donesemo upravo ono što ćemo ondje naći: netko tiho, ako tako želi, netko glasno, ali ako je moguće bez cenzure.

Nakon kratke tišine, javilo se nekoliko kratkih molitvi i skupina se počela buditi iz apatije. Na moje iznenađenje, molitvu je započela ista gospođa koja je prije vodila primjernu riječ slaveći Boga, te je doslovce istresla litaniju predbacivanja na račun Boga: “Bože, predbacujem ti, što se prema meni ponašaš kao da te i nema! Predbacujem ti što si nam dao bolesno dijete! Predbacujem ti što nas nisi uslišao kad smo te molili za ozdravljenje! Predbacujem ti…” Bila je to autentična molitva jer je izišla iz dubine srca, ali vjerojatno su svi bili šokirani tim kontrastom. Svakome je bilo jasno da je samo jedan od tih stavova mogao biti istinit, samo je jedan bio izrazom njezina raspoloženja “ovdje i sada”.

Netko od prisutnih poslije je izrazio sumnju je li uopće bilo ispravno pozivati ljude na takvu otvorenost u molitvi. Bio je mišljenja da nosi li čovjek takve stvari u srcu, to nije problem ali ako ih izgovori Bogu, to je grijeh. Razmišljala sam o tome, ali što više čitam Božju riječ, u svjetlu ovog problema, to sam mirnija. Gospodin nema problema s takvom molitvom. Ta on vidi u ljudsko srce i čita ondje kao na dlanu, nije ovisan o onome što ćemo izgovoriti: “Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš”, kaže psalam (Ps 139, 4).

Pohvala i zahvaljivanje “po svaku cijenu”

U svakoj prilici zahvaljujte (usp. 1 Sol 5, 8).

Spomenuti slučaj možda je u vezi sa širim duhovnim pokretom, takozvanim vjerskim pokretom, koji je određene skupine kršćana u našoj zemlji zahvatio već u devedesetim godinama prošlog stoljeća te je među njih posijao neke “superduhovne” stavove, utemeljene na fundamentalističkom pristupu Bibliji. U nas je već u totalitarizmu kolalo nekoliko knjiga koje su naglašavale nužnost da se Boga neprekidno hvali i za sve mu se zahvaljuje. Uzdizali su pohvalne molitve ili, točnije, shvaćali su pohvalu i zahvaljivanje vrlo djelotvornim “pritiskom” na Boga, načinom kako se pouzdano može osigurati uslišenje molitve.

Naučiti Bogu zahvaljivati, zasigurno, nije loše. Uostalom, kao narod ističemo se prije u sklonosti da na sve gunđamo i sve kritiziramo, pa je tako isticanje zahvalnosti i zahvaljivanja moglo biti dobro, a mnoge ljude možda je pokrenulo u dobrom smjeru. No, ipak, pretjeranim naglaskom na zahvaljivanje Bogu, lako može doći do spomenutog stava unutrašnje rascijepljenosti, kada je “srce u proturječju s riječima”, kao što smo vidjeli u slučaju gospođe s bolesnim djetetom.

Zamislimo, primjerice, situaciju kako u hladnoj noći vozimo auto, nasmrt umorni od naporna dana i vožnje, a negdje usred šume auto se pokvari. Netko smatra da je jedina ispravna reakcija početi hvaliti Boga i zahvaljivati mu za to što se dogodilo, ali ruku na srce – tko to u takvoj situaciji može učiniti iskreno? Štoviše, neki kršćani zahvaljivanje smatraju određenim sredstvom alternativne medicine: Boli vas zub ili imate migrenu? Zahvalite Bogu i vidjet ćete da će bol prestati, tvrde pristalice zahvaljivanja po svaku cijenu i pripovijedaju vam slučajeve kako je određeni netko tako činio i “uspjelo je”.

Upravo je u tome slabost toga stava. Između redova, naime, možete pročitati: Na pohvalu i zahvaljivanje Bog naprosto “pada” i to “funkcionira”! Ili – već smo dokučili kako od Boga iskamčiti uslišenje molitve: Treba mu stalno zahvaljivati! Podsvjesno nam se tako prikrada u misli predodžba Boga koji nalikuje egocentričnom kralju u Exuperievom Malom princu: “Divi mi se!” kaže on Malom princu, pri čemu je njegova čežnja za divljenjem nezasitna: “Još više mi se divi!”…. “Zaplješći”… Ti se kraljevi pozivi ponavljaju tako dugo dok Malome princu ne dosadi i on ode.

No naš Bog ne pati od narcističkog kompleksa pa da “funkcionira” samo kad mu se divimo i plješćemo. Hvala i zahvaljivanje nisu “uplate” koje će nam osigurati Božje srce, nego prije sredstvo kako iskazati i ojačati našu vjeru, ili kako u vjeri otvoriti naša srca Bogu i njegovim namjerama s nama. Ta svoju vjeru ne ulažemo u zahvaljivanje (u određenu metodu), nego u živoga Boga, koji nas je uzljubio i u Kristu samoga sebe predao za nas (usp. Gal 2,20b).

Kršćani, doduše, zajedničke molitve zagovora počinju pohvalom Bogu.2 No, razlog slavljenja Boga nije da ga okrenemo na svoju stranu ili čak da ga nadahnemo kako bi uslišao naše molitve. Ako, pak, Boga hvalimo zbog njegove dobrote i veličine, kao da nam se oči otvaraju i šire nam se obzori 3  te nam je, zatim, lakše vjerovati mu i povjeriti mu svoje probleme. Kako govori psalam; “Podignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave!” (Ps 24, 7).

U molitvi pohvale nije, dakle, riječ o tome kako pridobiti srce Božje, nego kako nakloniti naše srce u smjeru Boga. Ta Božje nam je srce odavno naklonjeno, u Kristu je za nas odjeknulo Božje DA, koje on nikada neće uzeti natrag. A kada je riječ o vlastitom zahvaljivanju Bogu, u pismu Solunjanima Pavao ne govori da moramo zahvaljivati “za sve”, nego izrijekom “u svemu” ili “u svakoj prilici” (1 Sol 5,18)4 U tome ipak ima određene razlike. Bogu mogu zahvaljivati za sve što izlazi iz njegove ruke, ali tu nema nikakvog oblika zla. Teško se može Bogu zahvaljivati za supruga alkoholičara, no može se zahvaljivati što ga i u tom stanju Bog neizmjerno voli, da zna za njega i da mu je do njega stalo. Teško da ćemo zahvaljivati za ozbiljnu bolest u obitelji; ali i u tim okolnostima, ako smo za to sazreli u svojoj nutrini, možemo Bogu zahvaljivati što mu nije svejedno, što s nama prolazi kroz to trpljenje i umije iz svega izvući dobro.

Zahvaljivanje u svakoj prigodi moguće je bez unutrašnjeg rascjepa i kada se pretpostavlja izvjesna čovjekova unutrašnja zrelost i bar minimalno iskustvo s Božjom dobrotom i providnošću. Zbog toga su, primjerice, Pavao i Sila mogli zahvaljivati Bogu i pjevati mu hvalospjeve dok su prebijeni sjedili u tamnici, s nogama sputanima u kladama (usp. Dj 16, 25). I ondje su bili svjesni prisutnosti Uskrsloga koji im je svojim križem “prokrčio put” i dopustio da prožive i taj trenutak, u kojemu su bili dionici trpljenja. A ono što je najvažnije, znali su da trpljenje sadašnjega vremena nije moguće usporediti s budućom slavom koja u njima ima biti objavljena (usp. Rim 8,18); štoviše, pogledom vjere vidjeli su da već i progonstvo za Krista predstavlja tu slavu i osobitu vrstu bogatstva (usp. Heb 11,25-26).

No ne bi svatko od nas mogao oponašati apostole u tom njihovu djelovanju. Uvijek vrijedi da za sličnu snagu vjere čovjek mora sazrijeti iznutra, ne može je tek tako, izvana dotjerati. Na taj način ne bi dugo izdržao. Ako čovjek usred teškoća zauzme stav zahvaljivanja, a u svojoj mu nutrini nije dorastao, nastat će u njemu golema unutrašnja napetost koja može završiti propašću. Ne samo što nasiljem ide protiv svojih naravnih osjećaja nego zahvaljivanjem zapravo optužuje Boga da je izravno odgovoran za bolnu situaciju, te mu se Otac pred vlastitim očima može promijeniti u tiranskog monstruma.

Bogu dolazite onakvi kakvi jeste

Dogodilo se to, primjerice, mladoj ženi koja je izgubila sina kojemu je bilo pet dana. Oblikovana učenjem o zahvaljivanju u svakoj prigodi, počela je hvaliti Boga za to što se dogodilo i grčevito je, za sebe i dijete, u tome tražila veće dobro. Naposljetku je psihički propala i brojne mjesece bila u dubokoj depresiji. Izvukla se zahvaljujući svećeniku koji ju je oprezno pratio kroz bolest, a vodio je računa i o psihološkoj razini cijele situacije – zapravo joj je dopustio da prođe kroz autentično žalovanje zbog gubitka djeteta, stojeći pritom uz nju molitvom i ljudskom prisutnošću.

Uostalom, dobro znamo da je Isus zahvaljivao Ocu i veličao ga mnogo puta, ali u Getsemaniju nije zahvaljivao i nije hvalio – ondje se borio za stav predanja (vidi dalje). Doista se ne moramo truditi da budemo duhovniji od njega.

Držite dobrim da Kristu dolazite onakvi kakvi jeste. Dijete koje trpi i s povjerenjem se požali ocu da je na kraju snaga, ne voli zbog toga manje svojega oca… Pred Bogom ne smijemo ništa kriti, moramo mu vjerovati. Moramo mu se predstaviti onakvima kakvi doista jesmo. Ništa ne smijemo glumiti! On voli čuti: “budi volja tvoja”, ali ujedno čuje i molitvu “Bože moj, zašto si me ostavio?” 5 

Apostol Jakov uči nas realističnijemu pristupu: “Pati li tko među vama? Neka moli! Je li tko radostan? Neka pjeva hvalospjeve!” (Jak 5, 13). Svaka situacija u nama budi određeno unutrašnje raspoloženje, a mi bismo pred Boga morali doći sa svim tim: s vjerom, do koje smo dorasli, sa spoznajom koju imamo i sa svojim osjećajnim raspoloženjem. Svaka će molitva, zato, imati drugu narav: jednom će izbiti hvala i zahvalnost, drugi put ćemo se tijekom molitve morati za to potruditi, a treći put će nam preostati samo molitva vapaja za pomoć ili čak bolna šutnja pred njegovim licem jer su zbog patnje sve riječi presušile. Autentična molitva može i tako izgledati.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Katerine Lachmanove “Snaga molitve zagovora”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Footnotes

  1. Katkad može biti riječ o tišini punoj Božje prisutnosti, o trenutku hvaljenja Boga ili meditaciji nakon izgovorene riječi, ali ovo nije bio takav slučaj.
  2. Za razliku od zahvaljivanja, hvaliti Boga znači slaviti ga zbog toga što je takav kakav jest, a ne zbog darova koje nam daje.
  3. Ponovno se možemo prisjetiti krasnog slučaja o Božjem službeniku Elizeju i njegovu momku koji su se našli u okruženju neprijateljske vojske: “Gospodine, otvori mu oči!” molio je Elizej, kako bi momak shvatio da su njih dvojica s Gospodinom jači (usp. 2 Kr 6). Duhovne se oči otvaraju hvaljenjem Boga.
  4. Za razliku od Ef 5,20 gdje doista stoji: “Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u ime mu Gospodina našega Isusa Krista.” Ipak, Bogu je moguće zahvaljivati samo za ono što mu je moguće pripisati kao njegov čin, njegovo djelo i njegovu providnost.
  5. ALBERT PEVRIGUERE. Kristem, Signum unitatis, 1991.