Smisao je cilj prema kojemu teži neko kretanje ili radi kojega se nešto radi. Besmisleno je ono što nema razumske mete, što je samo nagonsko, što nije osmišljeno, ne vodi cilju, ništa ne rješava, ne spašava i ne podržava život. To je frustriranost i besmislenost.

Misao je rasuta svuda. Sve ima svoje razloge, pa i onda kad ih mi ne znamo. Priroda, svijet i uopće sve što postoji nije slučajno, nije mrtvo, nije nepokretno. Naprotiv, sve vodi nekom cilju.

Prirodni zakoni imaju čvrst cilj, u svemu je smisao. Smisao je kad pronađemo kamo ta misao smjera. Zna se čemu služe prirodni zakoni, čemu razni materijali u prirodi. Sve ima svoje zašto i zato. Netko je sve stavio u pogon radi nečega.

A čovjek? Koji je njegov cilj? Zašto je na zemlji? Kamo on ide? Kad je sretan? Kad je osmišljen? Smisao je očito nešto izvan nas. Ide se nekamo preko smrti. Zato ne možemo svojim silama i razumom odgonetnuti cilj. On je preko tajne smrti, izvan našeg sadašnjeg dohvata. Biblija nam otkriva tu tajnu. Ona kaže da je čovjek istjeran iz svog prirodnog ambijenta i poslan u tuđinu, na zemlju, sa svrhom da ponovno uspostavi komunikaciju s Bogom. Da opet povjeruje da ga Bog ljubi. Sve na zemlji, trpljenje i užici, pozivaju nas da se vratimo svom Izvoru, Bogu, da ponovno postanemo snažni i sretni kao Bog koji nam je Otac. Ako dublje promislimo, veći i veličanstveniji cilj ne može biti. Čovjek, dakle, ima neke zadaće: da prašta, ljubi, da povjeruje da je Bog naš dom kojemu se treba vratiti.

Gornji tekst izvadak je iz knjige “33 meditacije” Tomislava Ivančića. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.