Kad ti Bog dade duhovnu utjehu, primi je sa zahvalnošću i znaj, ona je Božji dar, a ne tvoja zasluga.
Ne budi suviše radostan ni isprazno umišljen, nego, zbog dara, budi još ponizniji pa i oprezniji i savjesniji u svim svojim postupcima, jer to će vrijeme proći i nadoći kušnje.
Kad prođe utjeha, nemoj odmah zdvajati, nego u poniznosti i strpljivosti očekuj nebesko pohođenje; ta kadar je Bog obdariti te još obilnijom milošću i utjehom.
To nije ništa novo niti strano onima koji poznaju Božji put, i takve su obrate iskusili i veliki sveci i davni proroci.
Tako je onaj zahvaćen milošću govorio: “U svojoj sreći rekoh: neću se pokolebati nikada!”
A kad je milost prestala, iznosi svoje raspoloženje, govoreći: “…ali čim lice sakriješ, sav se uplašim.”
No ipak nije očajavao, nego je pomnjivije molio Gospodina govoreći: “Tada, Gospodine, zavapih k tebi, i zazvah milosrđe Boga svojega.”
Konačno pobire plod svoje molitve i ovako svjedoči daje uslišan: “Čuo je Gospodin i smilovao mi se; Gospodin mi je pomogao!”
A u čemu? – “Okrenuo si”, kaže, “moj plač u igranje, skinuo kostrijet s mene i opasao me radošću!”
I ako se tako događalo velikim svecima, nije prilika da se mi, nejaki i potrebni, koji smo kadšto gorljivi, kadšto hladni, odričemo nade.
Duh, naime, dolazi i odlazi kako hoće. Stoga blaženi Job kaže: “Svakoga jutra pohodiš (čovjeka) i svakog ga trena iskušavaš.”
U što se, dakle, mogu uzdati ili u koga staviti nadu, ako ne u samo veliko milosrđe Gospodnje i samo u milost odozgo?
Bili oko mene dobri ljudi, bila pobožna braća i prijatelji, bile svete knjige i lijepe rasprave, bile ugodne pjesme i himni, sve to malo pomaže i malo znači ako me napusti milost i ostanem u vlastitoj bijedi.
Tada nema boljega lijeka od strpljivosti i predanja u volju Božju.
Nikada nisam našao pobožnika koji katkad ne bi doživio uskraćenje milosti ili osjetio popuštanje u revnosti.
Nema sveca koji bi bio uzdignuti tako visoko, a da ne bi prije ili kasnije bio kušan.
Nije, naime, dostojan uzvišena Božjeg gledanja onaj koji Bogu za ljubav nije pretrpio bar poneku nevolju.
Nevolja koja dolazi obično je znak utjehe koja će slijediti.
“Pobjedniku ću”, reče, “dati jesti od stabla života.”
Daje se božanska utjeha da čovjek bude jači u podnošenju protivština.
No, slijedi kušnja da se ne uzoholi zbog dobra.
Nit đavao spava nit je tijelo obamrlo.
Zato se ne prestani spremati za borbu, jer neprijatelji, koji nikada ne miruju, naviru zdesna i slijeva.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tome Kempenca “Nasljeduj Krista”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.