Ako ostanete u meni i riječi moje u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam (Iv 15, 7).

Moliti u Isusovo ime nije zaklinjanje, ni nešto poput tipke ENTER na računalu, kada iza svake molitve moramo dodati: Molim u ime Isusovo, kako bi molitva prošla gore, pred lice Božje. Moliti u njegovo ime može onaj tko ga je prihvatio za svojega Gospodina i Spasitelja i živi od srži ovog novog odnosa. Ako je Isus moj Gospodin de facto, u realnom životu, a ne samo de iure (prema zapisu u matičnoj knjizi), mogu crpsti iz neizmjernog privilegija Božjega djeteta. Sam Kralj neba i zemlje, naime, stoji u potpunosti iza mene, a time i iza svake moje molitve. Vrlo mi se dopada ono što je o tome napisao veliki apostol prošloga stoljeća Jacques Loew:

Morali bismo usvojiti naviku da nikada ne ustajemo od molitve dok nam ne uspije s uvjerenjem izgovoriti Isusove riječi: “Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš…” (Iv 11, 41.42). Ako je on dao poticaj za to da ga molim, zar bi moglo biti drukčije?”

Kao što je već bilo rečeno, molitva ponesena vjerom ne može biti grč. Riječ je samo o tome da se ne molimo s pogledom uprtim na svoje ljudske mogućnosti i horizonte, nego da unutrašnjim očima motrimo mnogo dalje i mnogo više, na što nas potiče riječ Božja: “Podignite oči i gledajte…” (Iz 40,26); “U njega gledajte i razveselite se…” (Ps 34,6)

Riječ je, zapravo, o promjeni perspektive. Gdjetko je već letio zrakoplovom ili je bar gledao dolje s kakve planine ili vidikovca i sigurno zna onaj poseban dojam kad se široki krajolik prostire kao na dlanu. Ljudi su kao mravi, njihove kuće poput kutija šibica, automobili se kreću cestama kao brze šarene bube… Zanimljivo je da u takvoj situaciji čovjeku nije problem izmoliti Očenaš i shvaćati da nebeski Otac vrlo lako sve to migoljenje zagrne svojim blagoslovom.

Drugi put, pak, čovjek se gura kroz masu ljudi u trgovačkoj kući ili stoji stisnut među bližnjima u nekom od sredstava gradskog prijevoza; u takvim je situacijama, za čudo, mnogo teže odaslati k Bogu molitvu za te ljude oko sebe i pomisliti kako je imala učinak, kako je “obuhvatila” sve te ljude – ili da je nebeski Otac sve to mnoštvo nekako uspio ogrliti. Ponovno je riječ o problemu moje sužene perspektive koju pretpostavljam Bogu, ili Božje mogućnosti i horizonte mjerim sa svojima. Ja to mnoštvo ljudi ne mogu obuhvatiti čak ni pogledom, kamoli srcem: stoga nemam osjećaj da slična strelovita molitva ima nekakav smisao.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Katerine Lachmanove “Snaga molitve zagovora”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.