Naše je odricanje neplodno i besmisleno ako ga obavljamo iz krivih razloga ili, još gore, bez valjana razloga uopće. Zato, premda je istina da se moramo odricati da dođemo do istinitoga znanja o Bogu, jednako moramo nešto znati o Bogu i o našoj vezi s njim da se možemo odricati pametno.

Prije svega, da bude pametno, naše odricanje mora biti ponizno. Inače je protuslovlje u izrazima. Ako se odričemo zato da o sebi mislimo bolje nego o drugima, naše je samoodricanje samo udovoljavanje sebi.

Ali naše odricanje mora biti više nego pametno i ponizno. Mora biti i nadnaravno. Mora biti upravljeno ne samo na naše ćudoredno usavršavanje ili na dobro društva u kojemu živimo, nego na Boga. Ništa ne dolazi k Bogu osim od onoga što dolazi od Boga, i naše samoodricanje ne može biti nadnaravno, ako ga ne vodi milost Duha Svetoga. Svjetlost njegove milosti uči nas razlikovati što je dobro i zlo u nama, što je od Boga i što je od nas, što Bog prihvaća, a što samo laska našoj samodopadnosti. Ali Duh Sveti nas uči i razlikovati između askeze i žrtve, i pokazuje nam da kršćaninu askeza nije dovoljna.

Askeza se zadovoljava da sistematski mrtvi i nadzire našu narav. Žrtva čini nešto više: prinosi našu narav i sve njezine sposobnosti Bogu. Samoodricanje koje je uistinu nadnaravno mora nastojati da prikaže Bogu sve čega smo se odrekli. Savršenost kršćanskog odricanja jest potpuni prikazanje nas samih Bogu zajedno s Kristovom žrtvom.

Ta žrtva samoga sebe znači da predajemo vlasništvo svih svojih čina, svoga života, i svoje smrti u Božje ruke tako da sve radimo ne za sebe, ni po svojoj volji, nego za Boga, i po Njegovoj volji.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona “Nitko nije otok”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.