Jedna od veličanstvenih povlastica učitelja jest povremena prilika da sjedite za stolom u školskom hodniku gotovo cijelih sat vremena. Ova čast dobiva dužnost u dubioznoj tituli, a to je, ako ništa drugo, prilika za učitelja da upozna neke ljude koje inače ne bi upoznao. Čak mi je jednom dao priliku da uspostavim jednu duhovnu vezu.

Na Pepelnicu prije mnogo godina sjedio sam na dužnosti u dvorani s križem od pepela na čelu. Uvijek sam znatiželjan vidjeti reakcije ljudi na pepeo. Ovoga puta kolega kojeg nisam upoznao vidio je pepeo i rekao mi „Sretna Čista srijeda” dok je prolazio. Odmah je zastao, namrštio čelo jer je shvatio koliko to čudno zvuči, i rekao „Valjda.”

Budući da mi je ta tema bila na umu, dana mi je milost da odmah opravdam njegov pozdrav. „Pa, put prema gore je prema dolje, pa mislim da je prikladno reći ‘Sretna Čista srijeda’”, odgovorio sam.

Klimnuo je glavom u znak slaganja i nastavio s onim pothvatom koji je zahtijevao njegovu pozornost.

Sljedeći dan popularna katolička služba poslala je korizmenu meditaciju, a naslov je bio „Put gore je prema dolje”. Bilo mi je drago zbog potvrde onoga što sam dan ranije rekao svojemu kolegi. Kasnije tog dana, taj isti kolega mi je proslijedio razmatranje, i sklopilo se prijateljstvo. Ostali smo u kontaktu, hrabrili jedni druge, molili jedni za druge, i čak zajedno prisustvovali nekim konferencijama.

Thomas Merton u razmatranju o Pepelnici piše: „Čak i najcrnji trenuci liturgije ispunjeni su radošću, a Čista srijeda, početak korizmenoga posta, dan je sreće, kršćanski blagdan. Drugačije ne može biti.” Čak i kada nas na našu smrtnost podsjeća posipavanje pepela u obliku križa, rimskog instrumenta mučenja i pogubljenja, postoji povjerenje i radost.

Ovo je ili apsolutna ludost ili pak duboka mudrost. Istina bilo koje opcije određena je istinom ili lažnošću kršćanstva.
Ili prepoznajemo svoje nisko, palo stanje (padamo dolje), i onda nema milosti, otkupljenja ili ljubavi (ostajemo dolje), ili prigrlimo vlastito ništavilo (padamo dolje) kako bi se naša duša mogla otvoriti milosrđu, iskupljenju i ljubavi Božjoj (put prema gore). Ne možemo se popeti do Sâme Istine ako odbijemo spustiti se do istine vlastite uniženosti. Ako ostanemo uzvišeni, bit ćemo poniženi. Ako se ponizimo, bit ćemo uzvišeni s Njim (usp. Mt 23,12; Lk 14,11). Ali bez Krista Otkupitelja, nema mogućnosti za gore poslije, sa ili uz dolje.

Taj je paradoks izražen tajanstvenom izjavom iz liturgije: „O sretna krivnjo, koja zavrijedi takva i tolikoga Otkupitelja!”. Ova je rečenica ili potpuna glupost ili duboki uvid. Ne radi se o nama, nego o njemu. Post ne govori o jadu, već o radosti.

Samoodricanje se ne odnosi na fizičku bol, već na ljubav u izobilju. U našim grijesi nisu, u konačnici, bitne naše greške, već naš prekrasni Spasitelji. U pepelu nije bitna smrt, nego o život. Merton piše:

„Križ od pepela, ocrtan na čelu svakog kršćanina, nije samo podsjetnik na smrt, već neizbježno (iako prešutno) zalog uskrsnuća. Pepeo kršćanina više nije samo pepeo. Tijelo kršćanina je hram Duha Svetoga, i iako mu je suđeno da vidi smrt, ono će se ponovno vratiti u život u slavi.”

Ono što našu Čistu srijedu i korizmeni post čini tako radosnima jest Božje djelo, a ne bilo kakvo zadovoljstvo u samim djelima. Čista srijeda je – tajanstveno – sretan dan samo zato što postoji Bog, čija je ljubav još tajanstvenije onkraj našega shvaćanja. Radost Čiste srijede, korizme i cijeloga kršćanskog života nije radost posjedovanja, nego prepuštanja. Sigurnost nije držati se Boga, nego da te Bog drži.

Izvor: National Catholic Register | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.