Jedna od omiljenih tema sv. Terezije iz Lisieuxa (1873 -1897.) bilo je Božje milosrđe. Živjela je u vrijeme jansenizma koji se sastojao u pretjeranu naglašavanju Božje strogoće i pravde, čime se strašilo ljude. Terezija se pak usredotočila na ono što je u Evanđelju bitno: Božja je ljubav poput nježne ljubavi oca koji ljubi i iscjeljuje svu svoju djecu.

Terezija je u životu vidjela Božje milosrđe prema drugima tako da je imala još više razumijevanja Božjega milosrđa.

Kada je imala četrnaest godina, nešto prije ulaska u Karmel, već je bila ispunjena ljubavlju prema Bogu. Osjećala je potrebu da moli za duše, da Isusovo otkupljenje na križu dotakne svaku dušu bez razlike te da nitko ne bude izgubljen. Čula je da je u Parizu jedan čovjek ubio troje ljudi. Obuzela ju je sućut prema tomu čovjeku jer se nije kajao. Bio je vrlo arogantan prema sucima i nije htio svećenika. Rekla je: “On ne smije u pakao. Ja ću za njega moliti.” Molila je. Podnosila žrtvice. Tražila da se za njega slave mise. Zamolila je svoju sestru Céline da moli zajedno s njom i bila je sigurna da će Isus nešto učiniti.

No činilo se da se ništa ne događa. Pranzini nije popuštao. Bio je osuđen na smrt. U posljednjemu trenutku, dok se penjao na stratište pred samo smaknuće, uzeo je križ i poljubio ga.

Terezija je to pročitala u novinama dan poslije i ostala zapanjena. Bog je čuo njezinu molitvu. Evo što je rekla:

“Moja je molitva bila doslovno uslišana! Iako nam je tata zabranio da čitamo novine, ne mislim da sam bila neposlušna kada sam pročitala dijelove koji se odnose na Pranzinija.

Dan poslije njegova smaknuća našla sam časopis La Croix. Brzo sam ga otvorila i što sam vidjela? Od ganuća su me oblile suze i morala sam se sakriti. Pranzini nije otišao na ispovijed. Kada se popeo na stratište i kada je trebao položiti glavu u onaj strašni otvor, odjednom je bio nadahnut, okrenuo se, zgrabio raspelo iz ruku svećenika koji ga je pružao prema njemu i triput je poljubio svete rane! Nakon toga njegova je duša otišla po milosrdnu presudu Božju koji kaže da će u nebu biti više veselja zbog jednoga grešnika koji se pokaje nego zbog devedeset i devet pravednika koji ne trebaju pokajanje!”1

Terezija je plakala od radosti i ganuća jer se taj čovjek u posljednjemu trenutku pokajao. Shvatila je moć molitve: ona, malena Terezija, mogla je samo moliti a Bog je ispunio njezinu želju i taj je čovjek bio spašen.

Kada su novine pisale o Pranziniju, nazivale su ga kriminalcem i monstrumom. Kada je Terezi ja o njemu govorila u Povijesti jedne duše, nazvala ga je “svojim prvim djetetom”. Bio je to prvi čovjek kojega je spasila svojom molitvom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jacquesa Philippea “Istinsko milosrđe”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Sveta Terezija od Djeteta Isusa, Povijest jedne duše