Kada proučavam živote svetaca, jedan od aspekata njihova života koji me se najviše dojmi jest poetski način na koji su živjeli svoj život, pronalazeći pustolovinu i smisao i u nečemu jednostavnome poput ivančice. Vrhunac toga pronalazimo kod svete Terezije iz Lisieuxa. Ona se u svojemu „Malome putu” mogla priljubiti samome srcu raspetoga Krista, gdje divljenje jednostavnome životu pruža zadovoljstvo kao što latice padaju s cvijeta ruže. Sposobnost da se teškoće i radosti života promatra kroz prizmu milosti uistinu je rijedak dar, dan onima čija srca čeznu za pravom Kristovom ljubavlju. Živeći i dišući unutar duhovnih pjesama ljubavi, Terezija je stvorila tako izvanredne stihove poput: „Kada bi mali cvijet mogao govoriti, čini mi se da bi nam on posve jednostavno rekao sve što je Bog za njega učinio, bez skrivanja ijednoga od svojih darova. Ne bi – pod izlikom poniznosti – rekao da nije lijep, ili da nema sladak miris, da mu je sunce opržilo latice, ili da mu je oluja nagnječila stabljiku, jer zna da nije tako.”

Mislim da koncept življenja života poetski možda treba kratko objasniti. Poezija duboko dira. Ona može dotaknuti dubine naše duše, i probuditi emocije za koje nismo ni znali da postoje. Unutar duhovnoga života ti se aspekti poezije mogu zamisliti na Kristovu licu. Terezija iz Lisieuxa doživjela je romantiku i viteštvo Kristova Srca i njegova tijela u zagrljaju Crkve koju je on osnovao. Primjer postoji u jednoj pripovijesti iz „Povijesti jedne duše”. Kada je prala suđe pored druge sestre karmelićanke, ova ju je stalno zapljuskivala prljavom vodom. Isprva se htjela odmaknuti kako bi pokazala svojoj sestri da treba bolje paziti. No kod Terezije vidimo odgovor koji većina ljudi ne bi mogla shvatiti: „Pomislila sam kako je ludost odbiti blaga koja mi Bog tako velikodušno nudi, i sustegnula sam se od pokazivanja kako mi to smeta. Upravo suprotno – nastojala sam s dobrodošlicom dočekivati to pljuskanje prljavom vodom, da sam na kraju tih pola sata zapravo zavoljela tu novu vrstu prskanja, i odlučila sam da ću što je češće moguće dolaziti na to sretno mjesto, gdje se dijele takva blaga.” To je poetski život – pronalaziti više toga u malim stvarima svakodnevnoga života.

Pokreti duše mogu sazreti ako vidimo život kao beskrajno putovanje prema našemu nebeskome domu. Terezija je taj koncept točno odredila u svojemu „Malome putu”. Želeći jednostavan život, ona je bila primjer vještine pronalaženja pustolovine u svim malim stvarima. „Bog me nikada ne bi nadahnuo željama koje se ne mogu ostvariti, i zato se unatoč svojoj malenosti, mogu nadati da ću biti svetica.” U gorčini paloga čovječanstva pronađe se olakšanje onda kada možemo činiti kako je Terezija činila, i ne samo uživati u jednostavnome, nego i u njemu cvjetati. Ona je jednostavnost učinila privlačnom tako što je po njoj pronašla neizmjernu radost i nadu. Kada bismo i mi poput nje mogli svoj život promatrati iz perspektive onostranoga, kroz naše neuspjehe i naše pobjede zablistale bi jednostavnost i poezija.

Mali cvijet je svetica za naše vrijeme. Ona je razumjela da se istinska sloboda i radost ne pronalaze u tome da želimo stvari ovoga svijeta, nego u tome da jedino želimo živjeti u volji Božjoj. Njezin molitveni život ukazuje na neprestanu vezu koju je imala s našim Gospodinom. Razgovarala je s Njime kao da je on ljubljeni čiji zagrljaj nikada nije napuštala. U svojoj zaručničkoj vezi s Kristom ona je izvanredno rasla u velikodušnosti i u potpunoj spoznaji svojega zvanja. Čak i kada je doživljavala mračnu moć duše, ona je utjelovljivala to što znači diviti se milosti i nastaviti ići naprijed.

Sveta Terezija i sama je bila pjesnikinja. Imala je urođenu sposobnost prenijeti u riječi ono za čime je njezina duša čeznula. Meni najdraža njezina pjesma naslovljena je „Žeđam za ljubavlju”. Dok je čitamo, možemo zaviriti u Mali put Maloga cvijeta, i možda joj se pridružiti u njezinoj beskrajnoj ljubavi njezina srca:

U čudesnoj ljubavi došao si s neba
da se, Kriste, žrtvuješ za me;
tako ja svoju ljubav Tebi dajem,
za Te želim trpjeti i umrijeti.

Ti si, Gospode, izrekao ovu istinu blagu:
Umrijeti za onoga koga nježno ljubiš
na zemlji najveći je ljubavi znak.
A sada moja ljubav je tolika,
tolika ljubav za Tebe!

Ostani, ostani sa mnom,
o hodočasniče blagoslovljeni!
Iza brda brzo tone na samrti dan.
Pomognuta križem Tvojim
uspinjem se na vrhunac kamenit;
o dođi, vodi me na mome putu u raj.

Biti poput Tebe želja je moja;
Tvoj glas u mojoj duši odjek nalazi.
Čeznem za trpljenjem!
Tvoje riječi vatrene
podižu me iznad blata zemaljskog,
i čvrstog stiska grijeha.

Pjevajući pobjede Tvoje, slavne i veličanstvene,
serafini pjevaju glasom svega neba
da si čak i Ti, kako bi grijeh i zlo porazio,
na ovoj zemlji patnikom morao biti.

​(odlomak iz pjesme „Žeđam za ljubavlju”)

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.