HRANA ZA DUŠU

Naučite nekoliko strelovitih molitava – savršene su za ispunjavanje onih trenutaka dana koji bi inače bili prazni

Strelovite molitve su savršene molitve za ispunjavanje trenutaka našega dana koji bi inače bili isprazni: duga stajanja pred semaforom, dugi sati nesanice, duga zadržavanja u čekaonici…

Foto: Shutterstock.com

Usred strogoga tjelesnog posta, redovnici i pustinjaci, u ranim stoljećima kršćanstva, hranili su svoje duše Božjom riječi. Na nekim su mjestima svaki dan molili sve psalme. Činilo se da su pojedini redci izražavali upravo redovnikove misli – njegove strahove, radosti, razočaranja, ili želje – pa ih je stoga pohranjivao u um kako bi se njima mogao poslužiti u molitvi dok je fizički radio kasnije tijekom dana.

Živimo li u svakodnevnome svijetu, nemamo vremena svaki dan izmoliti sve psalme, a ne možemo biti ni pažljivi na poslu postimo li na način na koji su to činili pustinjski oci. Možemo, međutim, puno naučiti iz toga kako ih je njihovo moljenje redaka iz Svetoga pisma vodilo do obilne molitve. Zapravo, papa Ivan Pavao II. cijeloj je Crkvi predložio da usvoji njihov način, potičući nas da pohranjujemo “sažete rečenice iz psalama” koje možemo “odapeti skoro poput plamenih strijela, na primjer, protiv napasti”.

To će nam biti od pomoći, zato što smo i mi, isto kao i oni rani redovnici, suočeni s golemim izazovom koji je Isus postavio pred nas, prispodobivši nam kako valja “svagda moliti i nikada ne sustati” (Lk 18,1). Sveti Pavao ponavlja to isto i još nas potiče: “Bez prestanka se molite!” (1 Sol 5,16)

Tekst nastavlja ispod oglasa

To nam se čini kao nerazuman zahtjev, kao nemoguće potraživanje, ali nije. Naime, ni Isus ni sveti Pavao nisu mislili da mi trebamo izgovarati molitve bez prestanka. Ono na što su oni mislili jest to da mi naše živote pretvorimo u molitvu – sve naše molitve, djela, radosti i patnje – kao što prividno činimo u jutarnjoj molitvi predanja. Za nas je dobro da tijekom dana povremeno obnovimo tu molitvu. U našoj vezi s Bogom želimo biti poput mladih koji su zaljubljeni, koji jedno o drugom misle ne samo kad su zajedno ili kad jedno drugom pišu poruke, ili razgovaraju preko telefona. Njihova je ljubav neprestana i često im pada na pamet i usred dnevnih zadataka kojima bi inače posvetili svu svoju pozornost. Govorim iz vlastitoga iskustva kad kažem da muž često misli na svoju ženu tijekom osmosatne radne smjene dok nije kući, i to misli u pogledu zahvalnosti, divljenja, čuđenja – i, da, ponekad i zbunjenosti. Sve se ovo jednako tako može prikladno primijeniti i na naš odnos s Bogom.

Kao narod molitve, trebamo naučiti lekciju od mladih zaljubljenika. Sveti Augustin je to dobro rekao, oko 412. godine, u pismu mladoj udovici, majci velike obitelji. 1 Nju je zanimalo kad će imati više vremena za molitvu. Sveti Augustin ju je uvjeravao da “provesti dugo vrijeme u molitvi nije, kao što neki misle, isto što i moliti s mnogo riječi. Mnoštvo riječi je jedna stvar, dok je dugotrajna toplina želje nešto sasvim drugo”.

Da malo promijenimo metaforu: ako je molitva poput vatre, onda su strelovite molitve poput cjepanica koje stavljamo u plamen tijekom dana. Sveti Augustin je za udovicu Probu prilagodio postupak pustinjskih otaca: “Braća u Egiptu su izvijestila da vrlo često mole, ali da su im molitve vrlo kratke i, čini mi se, iznenadne. Naime, u većini im se slučajeva molitva sastoji više od uzdisanja negoli od govorenja, više od suza negoli od riječi. Ali [Bog] vidi naše suze i naši uzdasi nisu skriveni njemu koji je riječju napravio sve stvari i koji ne treba ljudskih riječi.”

Strelovite molitve su savršene molitve za ispunjavanje trenutaka našega dana koji bi inače bili isprazni: duga stajanja pred semaforom, dugo vrijeme dok čekamo da nam spoje telefonski poziv, dugi sati nesanice, duga zadržavanja u čekaonici. Na ove trenutke možemo gledati kao na prilike, ili kao na smetnje. Možemo im dopustiti da nam povećaju razdražljivost, ili ih možemo iskoristiti za molitvu. Izbor je na nama. A doista moramo odabrati nešto – jer priroda se užasava praznine. Ako ne ispunimo svoje misli molitvom, one će se same ispuniti tjeskobom, brigama, iskušenjima, ozlojeđenošću i neželjenim sjećanjima.

Rani su se kršćani u molitvi koristili strelovitim molitvama, a dokaze toga možemo pronaći u cijelome Novom zavjetu. Jedan od meni najdražih je hebrejski maranatha, što znači “Dođi, Gospodine!” a koji i sveti Pavao moli (1 Kor 16,22). Isti se zaziv javlja i u crkvenom priručniku iz 1. stoljeća, Didachéu.

Sljedećim je naraštajima upravo Novi zavjet služio kao škrinja s blagom kratkih molitvenih zaziva.

“Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.” (Iv 21,17)

“Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.” (Mt 26,39)

“Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!” (Mk 9,24)

“Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” (Mk 10,47)

“Bogu je sve moguće.” (Mt 19,26)

“On treba da raste, a ja da se umanjujem.” (Iv 3,30)

Likovi u Evanđeljima – bilo da se radi o slijepim prosjacima ili kažnjenim apostolima – često su željeli u samo nekoliko riječi izraziti krajnosti osjećaja, zato što je pokraj njih prolazio Krist. Oni nas uče kako ukratko reći ono što je važno i čak nam daju takve riječi izoštrene poput strijela da ih čuvamo u svojemu tobolcu.

Zatim su tu i Psalmi – kao što su pustinjski oci dobro znali – koji nam pružaju raspon osjećaja koje bi ljudi mogli poželjeti izraziti u molitvi:

Tekst nastavlja ispod oglasa

“O Bože, spasi me, Gospodine, u pomoć mi pohitaj!” (Ps 70,1)

“Pokaži mi, Gospodine, svoje putove, nauči me svojim stazama!” (Ps 25,4)

“Čisto srce stvori mi, Bože.” (Ps 51,12)

“Hvalite Gospodina… On liječi one koji su srca skršena.” (Ps 147,1,3)

“Tebe žeđa duša moja.” (Ps 63,1)

Liturgija nam također pruža dubokoumne rečenice kojima se možemo poslužiti kako bismo iskazali naše klanjanje, hvalu, kajanje ili prozbu. Sveti Franjo Saleški nam je predložio da molimo nama najdraže stihove iz hvalospjeva. Oni, usto što su molitve, imaju i prednost što su melodiozni, pa ih stoga lakše imamo na umu i na usnama.

Pa ipak, sveti nas Franjo jednako tako upozorava da se ne ograničavamo na točne riječi propisanih molitava. Slobodni smo učiniti ih svojima, a to bismo i trebali napraviti. Možemo također izmisliti naše vlastite molitvene zazive gotovo ni od čega: “govorite srcem ili ustima što god navire iz ljubavi koja je u vama i koja će vas zasigurno podariti svakim obiljem.”

Riječi, usmjerenja za molitvu možemo uzeti čak i iz prirode, kao što su i sveci činili, jer zemlja doista objavljuje Božju dobrotu. Trebamo njegovati naviku da sve stvari koje vidimo, osjećamo i čujemo povezujemo s Bogom, koji ih je stvorio: cvrkut ptica, nalet vjetra, padanje kišnih kapi, toplinu podnevnoga sunca. Sveti Grgur Nazijanski, pjesnik i biskup iz 4. stoljeća, rekao je da je htio sve stvari ovoga svijeta okrenuti u svoju duhovnu korist. Ako postoji ijedan način na koji bismo trebali poželjeti iskoristiti prirodne zalihe, onda je to ovaj!

Prebirite u svome srcu

Bez prestanka težite Bogu, kratkim, gorljivim poletima srca; hvalite njegovu vrsnoću, zovite ga u pomoć, u duhu padajte ničice pred njegov križ, klanjajte se njegovoj dobroti, prikažite mu cijelu svoju dušu tisuću puta dnevno, usmjerite svoj unutarnji pogled na njega, pružite mu ruku da vas vodi kao što je maleno dijete pruža svojemu ocu, pritisnite ga na grudi poput mirisnoga cvijeta, usadite ga u svojoj duši poput zastave. Ukratko, svakim mogućim činom rasplamsajte svoju ljubav prema Bogu, vašu nježnu, strastvenu želju za nebeskim Zaručnikom duša… Nije to nimalo teško – možemo to ispreplesti sa svim našim dužnostima i obvezama, ne ometajući pritom nijednu; jer, niti duhovna samoća o kojoj sam govorio, ni ovi unutarnji poleti srca, nisu ništa drugo doli tek vrlo kratko odvraćanje pozornosti, koje ne samo da nas ne će omesti u onom čime se bavimo nego će nam i pomoći u tom poslu.

Jednako kao što se oni koji su obuzeti zemaljskom i prirodnom ljubavi u svojim mislima uvijek navraćaju na svoje ljubljene, sa srcima preplavljenima nježnošću i usnama uvijek spremnima hvaliti predmet njihove ljubavi; tješeći se u njihovoj odsutnosti pismima, rezbarenjem dragocjenoga imena na svako stablo – tako i oni koji ljube Boga ne mogu prestati razmišljati o njemu, živjeti za njega, žudjeti za njim, govoriti o njemu… A na takav nas izljev ljubavi navodi sve stvorenje – sve što je on napravio puno je hvale za Boga i, kao što kaže sveti Augustin, onima koji ljube Boga, sve na svijetu govori nijemo, ali razgovijetno u prilog njihove ljubavi, sve u njima potiče svete želje, a iz njih zatim nadiru riječi i uzdasi prema Bogu.2

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.


1  Sv. Augustin, Pisma, 130,10.19–20.

2  Sv. Franjo Saleški, Filotea. Uvod u pobožni život, 2,13.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 12. srpnja 2017.

Možda vam se svidi