Razmatranje gledanjem jednostavan je, slobodan, prodirući pogled na Boga ili božanske stvari. Taj pogled dolazi iz ljubavi i vodi ljubavi.

On je jednostavan. Čovjek ne mora razmišljati kao u običnom razmatranju.

On je slobodan. Da ga dobije, duša mora biti slobodna od najmanjih grijeha, neurednih sklonosti, naglosti, nekorisnih i nemirnih briga. Inače je razum sličan ptičici koja je svezanih nogu i ne može letjeti jer nije slobodna.

Ovaj je pogled jasan i dubok, iako ne toliko kao u stanju slave. U običnom razmatranju gledamo predmete samo nejasno, kao iz daljine, više suhoparno. U razmatranju gledanjem vidimo ih jasnije i kao iz blizine. Ono nam ih daje dodirnuti, osjećati i iskusiti u našoj duši. Primjerice, razmatrati o paklu znači gledati naslikana lava, a razmatrati gledanjem o paklu znači imati pred sobom živa lava.

Ovaj je pogled uistinu prav jer su njegov predmet nadnaravne istine koje nam otkriva božansko rasvjetljenje. Ova objava dolazi neposredno, razumom, stoga nije izložena zabludi. Dogodi li se putem osjetila ili mašte, tada može biti riječ o zabludi.

Ovaj pogled potječe iz ljubavi i vodi ljubavi. To je vježba u najčistijoj i najsavršenijoj ljubavi. Iz ljubavi dolazi i s ljubavlju završava.

Suarez drži gledanje činom vjere ili teološkim umovanjem. Ali se čini da ono dolazi od nadnaravnih navika, koje se zovu darovi Duha Svetoga, i koje usavršavaju vjeru i druge ulivene kreposti.

Teolozi jednoglasno uče da Bog više ne objavljuje nove vjerske istine, nego samo daje jasnije i točnije spoznati one koje je već objavio. Ovim razmatranjem stječemo, uostalom, spoznaje koje samo vjeru pretpostavljaju, a nisu plod teološkoga umovanja. A katkad mogu doći i u razmišljanju o teološkim predmetima.

Od darova Duha Svetoga koji služe razumu i koji su naročito pogodni za razmatranje gledanjem ističe se dar razuma, mudrosti i znanja, koji služe razumu, te darovi pobožnosti i straha, koji služe volji.

Darom znanja upoznajemo zemaljsko i preziremo ga jer uviđamo njegovu slabost, prolaznost i ništavnost. Darom mudrosti spoznajemo veličinu Boga i nebeskoga, i u ovom se životu potpuno oslobađamo privrženosti stvorenjima i zemaljskom i oslanjamo se jedino na Boga. Duša kojoj se Bog objavi u razmatranju ne nalazi više u svijetu ništa veliko, poput čovjeka koji ne može gledati crtarije kakva netalentiranoga slikara jer se vratio iz Louvrea gdje je gledao divne umjetnine. Sveti je Antun imao tako rijedak dar gledanja da je cijele noći provodio u toj svetoj vježbi, i prošle bi mu u trenutku. A kada je jednom dobio od cara Konstantina pismo nije držao vrijednim odgovoriti mu jednu jedinu riječ.

Oni koji tvrde da je predmet gledanja samo Bog, varaju se. Predmet gledanja može biti sve što se odnosi na Boga. Sv. Terezija je u razmatranju gledanjem dobila tako jasnu sliku o paklu da su joj otada djela mrtvljenja i sve poteškoće bile posve lake. Čovještvo Isusa Krista koje je vidjela u jednoj objavi oduzelo joj je za cijeli preostali život privrženost zemaljskim stvarima. Otada je ljubila samo božansku ljepotu koju je vidjela. Sve to govori o snazi božanskih posjeta duši. Često je dovoljna jedno jedino nadnaravno viđenje da se srce posve preokrene.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Louisa Lallemanta “Nauk o duhovnom životu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.