Psovka je, nažalost, raširena u brojnim svjetskim kulturama, uključujući i talijansku.

Stoga nije čudno da je i Padre Pio od ranog djetinjstva, igrajući se s drugom djecom, čuo psovke i kletve, piše Aleteia.

Njegova prva reakcija u tim bi trenucima bila bijeg.

U knjizi “Padre Pio: Istinita priča”, autor C. Bernard Ruffin prepričava jednu zgodu kada se budući svetac hrvao s prijateljem Luigijem Orlandom. Tijekom borbe Luigiju je s usana skliznula uvreda, nakon čega je Francesco (rođeno ime Padra Pija) skočio s njega i pobjegao.

Inače, Francescova majka Beppa nije voljela da se njena djeca druže s djecom koja psuju, što je Padre Pio, očito, poprilično ozbiljno shvatio.

No majka ga je istovremeno naučila kako da “popravi” štetu koju psovka čini.

Kad god bi Beppa čula psovku, dala bi zadovoljštinu u vidu kratke molitve blagoslova: “Blagoslovljen budi Bog”, a tu je praksu pokušala usaditi i svojoj djeci.

Kako je rastao Padre Pio prestao je bježati od ljudi koji su psovali (dapače, njegova ispovjedaonica uvijek je bila otvorena i za one s najtežim grijesima), ali je vrlo vjerojatno zadržao praksu davanja zadovoljštine za psovke i kletve. Čak i kad bi, u susretu s grijehom, i sam koristio neki strog ili grub izraz.