Moć je stare zmije u tome da našem duhu prikazuje Boga kao i da nam je suparnik (usp. Post 3,5). Po tom vjerovanju, Bog ljubomorno čuva svoja isključiva prava, pa nastupa i vlada svom silom. Pouzdanje pak svetoga Josipa pridonosi ponovnoj uspostavi istine.

U prizoru pronalaska u Hramu, olako se gleda u svetom Josipu zbunjena i ponižena oca. Kad Marija prekorava Isusa: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili” (Lk 2,48) Gospodin potvrđuje samo ono Božje očinstvo: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (Lk 2, 49). Ne odzvanja li taj upit drskošću odrastanja, nije li on znak da Bog prezire čovjeka? Govori se o Josipu umjesto Josipa, pa se čini kao da ga se uklanja, ne dajući mu mogućnost da i sam nešto kaže. Takvo čitanje nadahnjuje se idejom da je Bogu stalo samo do njegovih povlastica i do lišavanja ljudi njihove veličine. Evanđelje, međutim, zaključuje: “I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan” (Lk2,51). Nakon što se Bog očitovao kao Otac, Josipovo je očinstvo još jače potvrđeno, njegov sin mu je još jednom darovan.

Šutljiva poniznost svetoga Josipa svjedoči: kad pustimo Bogu da bude glavni u našem životu, onda sami budemo uzveličani i potvrđeni.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Sveti Josip – Biblijske misli o njemu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.