Dobro došli u korizmu.

Pustinja i suša, oskudnost i brutalnost – korizma je mjesto žrtvovanja i lišavanja. Ja zamišljam da je korizma uvijek dozivala u pamet sliku iz došašća u pogrešno vrijeme – sveti Ivan Krstitelj, čovjek divljega pogleda, koji se hrani skakavcima, viče na civilizirano društvo da „pripravi put Gospodinu i poravna mu staze!” Korizma je strašna slika koju je naslikao Gustave Doré – slika Sotone koji čuči na rubu litice, pokazujući rukom po cijelome krajoliku. „Sve ovo”, šaptao je vještim jezikom izmorenome, gladnome Kristu, „dat ću ti, ako ćeš se baciti na zemlju i pokloniti mi se.” Korizma je Duh koji se bori protiv Puti. To je žuč i pelin. To je Memento mori. Podsjeća nas se da proždrljiva smrt dolazi po našega Krista. A smrt dolazi i po nas.

Smrt – u očima pjesnika W. H. Audena – zacrnjuje sve. U svojoj besmrtnoj pjesmi Funeral Blues („Sprovodno tugovanje”), on gorko tuguje:

„Više ne želim zvijezde, njihov sjaj neka sad trne,
Potjerajte i Mjesec, i skinite Sunce.
Raskrčite sve šume, ocean neka se izlije,
U onome što dolazi nikakvog dobra nije.”

Oplakujući prazninu koja je ostala poslije smrti drugoga čovjeka, John Donne bolujući pjeva u pjesmi For Whom the Bell Tolls („Kome zvono zvoni”):

„Smrt svakoga čovjeka umanjuje mene,
jer ja sam dio čovječanstva.
Dakle, ne pitaj
kome zvono zvoni –
tebi zvoni.”

A u svojoj pjesmi A Call („Poziv”) irski pjesnik Seamus Heaney nalazi Smrt podmuklom, bez osjećaja, šokantnom. Poput banalnoga telefonskoga poziva jednoga poslijepodneva dok plijevite vrt, Smrt dolazi:

„I tako sam ga vidio
spuštenoga k zemlji, na rukama i koljenima, pored gredice s porilukom,
kako dotiče, proučava, razdvaja
jednu stabljiku od druge, blago izvlačeći
sve što nije izduženo, krhko i bez lišća,
uživajući u osjećaju kako se svaki maleni korijen korova trga,
ali također i žalostan…
I našao sam se kako razmišljam – da je to bilo danas,
tako bi Smrt pozvala običnoga čovjeka.”

Volio bih umirivati. Volio bih reći da to nikako nije ono što korizma jest, ali ne mogu. Ovo jest korizma. Korizma je Via Dolorosa, crn put do križa, na kojemu se posrće i pada. U izvrsnoj knjizi s korizmenim pobožnostima Remember Your Death („Prisjeti se svoje smrti”), sestra Theresa Aletheia Noble, s lubanjom na svojemu pisaćemu stolu, baš kao nekadašnji sveci, inzistira da naše istinsko pročišćavanje dolazi uz iskrenu spoznaju: smrt dolazi po sve nas, i često ne u vrijeme kada bismo mi to izabrali. Dok svakodnevno čitam tu knjigu, teško je ne koncentrirati um da čujem jezovitu kadencu „vlaka što klopoće” u pjesmi Edwina Jamesa Millikena, Death and His Brother Sleep („Smrt i njezin brat san”):

„Stotinu srdaca mirno tuče i dalje,
ne znajući da im je čuvar otišao,
Stotinu usta bezbrižno brblja,
a za koju će se sekundu možda od boli previjati.
Jer tempo je žestok, a stanice su blizu,
a San je oglušio vozačevo uho,
i signali uzalud bljeskaju kroz noć.
U vlaku što klopoće glavna je smrt!
Ne, Smrt se ne pobjeđuje rezoniranjem. Na kraju krajeva, ona je tu.
Osim…”

Osim što mi ne smijemo zaboraviti da na samome kraju Smrt nije sve. Postoji nešto onkraj nje. O, grob je ohol, i pohlepan da nas proguta, ali u konačnici će ostati nezadovoljen. Jer pored svega Sotonina prkosnoga veselja i ohologa urlikanja milijuna zloduha, Kristove rane od biča, razderotine od trnja, i rane od čavala nisu donijele smrt Boga, nego su dovele do Njegove vječne pobjede. Korizma ne završava Velikim petkom, nego kroz Vazmeno trodnevlje pokazuje na nedjelju Uskrsa. Kako je iznimno dobro napisao papa Benedikt XVI.:

„I kada ne bi bilo uskrsnuća Isusova, i dalje bi bilo moguće iz kršćanske tradicije sastaviti niz zanimljivih zamisli o Bogu i ljudima, o čovjekovu bitku i njegovim obavezama – jednu vrstu religioznoga pogleda na svijet, ali sama kršćanska vjera bila bi mrtva. Isus bi bio promašeni vjerski vođa, koji unatoč svojemu neuspjehu ostaje velikim i može nas potaknuti na razmišljanje. No tada bi on ostao posvema čovjekom, i njegov autoritet bi imao onoliki razmjer koliko je nama zanimljiva njegova poruka. On ne bi više bio kriterij – jedni preostali kriterij bila bi naša vlastita prosudba pri izabiranju iz njegove baštine onoga što nam se čini da bi nam moglo biti od pomoći. Drugim riječima, bili bismo sami. Naša vlastita prosudba bila bi najviša instanca.”

Budimo sigurni, korizma je vrijeme pustinje. Ona je pepeo i pokora. Ona je oštra i gruba, ali ona dovodi vječnost. Mi u svojemu trpljenju i žrtvovanju nismo sami. Ne, nismo.

Krist je ovdje.

Dobro došli u korizmu.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.