Zar mi je i danas tužaljka buntovna? (Job 23,2).

Zaustavimo se na čas na biblijskoj pripovijesti o pravednome Jobu, jer u Bibliji, vjerojatno, nema slučaja koji bi bolje ocrtavao nužnost da se Bogu molimo istinski.

Znamo da su bogobojaznoga čovjeka Joba i njegovu obitelj sustigli vrlo teški udarci. Na početku njegove patnje stoji čak i Sotona koji govori Bogu:

“Zar se Job uzalud Boga boji? Zar nisi ogradio njega, kuću mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se namnožila po zemlji. Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!” (Job 1,9-11).

Dalje čitamo da je Bog doista poslao Jobu teške kušnje, iako je uvijek određivao njihove granice. Postupno su mu neprijatelji ukrali svu stoku i pobili svu služinčad. Iznenadna oluja srušila je kuću prvorođenoga sina, gdje su sva njegova odrasla djeca upravo nešto slavila, pa je tako odjednom ostao i bez potomstva.

No, ni nakon takve nesreće Job ne gubi vjeru i unutrašnju ravnotežu. U znak žalosti razdrije haljinu i moli se riječima:

“Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti.
Jahve dao, Jahve oduzeo!
Blagoslovljeno ime Jahvino” (Job 1,21).

A Sveto pismo odmah dodaje da “uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio” (Job 1, 22).

No Sotona iznudi dopuštenje da zahvati i u zdravlje samoga Joba te se Job teško razboli. Job, prekriven čirevima, sjedne u pepeo u znak žalosti i pokajanja, ali njegova ga žena potiče protiv Boga: “Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” (2, 9). No, Job odgovara: “Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?” (2,10).

Sve dotle nam je Job pružan kao uzor. Tu, međutim, njegovo, na prvi pogled, “primjerno” ponašanje završava. Još sedam dana šutke sjedi u pepelu zajedno sa svoja tri prijatelja koji su ga došli utješiti u njegovoj žalosti. No po istjeku tih dana Job progovori i proklinje dan svojega rođenja (3, 1), daje oduška svoj boli i gorčini srca.

Njegovi prijatelji ne izdrže dugo slušajući, te ga počnu, jedan za drugim, napadati da tako ne bi smio govoriti. Jedan ga vraća k povjerenju u vlastitu bogobojaznost – ta tko je vjeran Bogu, ne može toliko trpjeti; drugi ga nastoji potaknuti da se pokaje, jer prema njegovoj teologiji na Jobovu je glavu toliko patnje mogao prizvati samo skriveni grijeh.

Ali, kao da su samo sipali sol na njegove rane: Job odbija njihovu, dobro mišljenu, obranu Božje pravednosti i ponovno izlijeva svoju gorčinu pred Gospodina. U svjetlu proživljenih patnji, dramatično mu se pred očima mijenja i slika Boga te možemo reći da s Bogom koji odgovara takvoj predodžbi ne bi bilo moguće živjeti; svakako, nije suviše privlačna. Job ispovijeda i moli se – sada s dosta gorčine, katkad agresivno i depresivno:

Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu… (6,4)

O, da bi se molba moja uslišala… (6, 8).

O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre! (6, 9).

Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene
i dati mi barem pljuvačku progutat?
Ako sam zgriješio, što učinih tebi,
o ti koji pomno nadzireš čovjeka? (7,19-20).

A kad bi se na zov moj i odazvao,
vjerovao ne bih da on glas moj sluša.
Jer, za dlaku jednu on mene satire,
bez razloga moje rane umnožava.
Ni časa jednoga predahnut’ mi ne da,
nego mene svakom gorčinom napaja! (9,16-18).

A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!
Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava?
I bič smrtni kad bi odjednom ubijo… ali on se ruga nevolji nevinih (9,21-23).

U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire.
Ako on to nije, tko je drugi onda? (9,24)

Mirno življah dok On ne zadrma mnome,
za šiju me ščepa da bi me slomio.
Uze me za biljeg i strijelama osu…
kao bijesan ratnik nasrće na mene (16,12-14)

Daha mi nestaje, gasnu moji dani
i za mene već se skupljaju grobari (17,1).

Mogli bismo nastaviti dalje. Job naizmjence predbacuje Gospodinu, kojega u tim trenutcima vidi kao svojevoljnu i tiransku neman, pa zatim plače i zaziva ga kao svojega Spasitelja, pa opet predbacuje i sudi Gospodinu. To se nastavlja sve do 31. glave u kojoj Job ponovno nabraja sve svoje odlike, zbog kojih ne može shvatiti Božje postupke. Zatim ogorčeno ušuti i prepušta riječ svojim prijateljima, iako ga njihova teološka razmišljanja očito ljute.

Kao zaključak progovara Gospodin. Dugo mu govori o čudima stvorenja i o svojim zadivljujućim planovima — kao da mu postupno želi proširiti obzore, koje je patnja vrlo suzila. Izravan odgovor na Jobova pitanja u Božjem proslovu, zapravo, nećemo naći, ali će u njemu očito biti ona ljekovita riječ, “tkana na mjeru”, poruka koja je Jobu bila potrebna. Božji službenik se odjednom smiri i vrati mu se sposobnost osluškivanja Boga (usp. Job 40,4). I Bog mu nastavlja govoriti, sve dok Job s novom spoznajom smisla svega proživljenoga ne uzviknu:

Tko je taj koji riječima bezumnim
zamračuje božanski promisao?
Govorah stoga, ali ne razumjeh,
o čudesima meni neshvatljivim. (…)
Po čuvenju tek poznavah te dosad,
ali sada te oči moje vidjele.
Sve riječi svoje zato ja poričem
i kajem se u prahu i pepelu (Job 42, 3-6).

Danas bismo rekli da se je Job, zahvaljujući Božjoj riječi, konačno odrazio od dna. No zbog proživljene patnje očito se prebacio u drugu dimenziju odnosa prema Bogu, kao što sam kaže: “Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.” Nadalje će Job poznavati Boga ne samo iz tradicije svojih predaka; sastao se s njim na vrlo osoban način, imao je iskustvo s njim. Znamo, također, da mu je Bog, naposljetku, ponovno blagodario i materijalno, još više nego na početku, te je Božji službenik imao svega napretek i “umro star, nauživši se života”.

No time slučaj ne završava. Tek na kraju dolazi neočekivana poanta, ključna za našu temu.

Bog se, naime, obraća jednome od Jobovih prijatelja i govori mu:

“Ti i tvoja dva prijatelja raspalili ste gnjev moj jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job. (…) prinesite za sebe paljenicu, a sluga moj Job molit će se za vas. Imat ću obzira prema njemu i neću vam učiniti ništa nažao zato što niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job.”

(Job 42,7-8)

Takav je obrat vjerojatno neočekivan! Zar je, naposljetku, jedino Job s Bogom i o Bogu govorio primjereno? Zar je, doista, njegova molitva bila ispravna i Bog ju je sa simpatijom prihvatio (usp. Job 16, 17), dok se ustrajna obrana Božje dobrote i pravednosti iz usta Jobovih prijatelja Bogu nije dopala?

Bog je Jobove molitve, očito, ispravno interpretirao, imao je za to vlastiti ključ. Uostalom, jedan takav ključ nudi sam Job kad priznaje: “Ustima ja svojim stoga branit’ neću, u tjeskobi duha govorit ću sada” (Job 7,11). Bog, očito, lako razlikuje huljenje od molitve koja možda zvuči kao huljenje, ali zapravo je tek tjeskoba duha pretočena u molitvu. Ako izlazi iz dubine srca, takva je ljudska molitva ispravna.

Zaključak se nameće sam: Svaka iskrena molitva Bogu prihvatljiva je, dok neiskrena molitva koja ne dolazi iz srca, do Boga uopće ne dopire – upravo stoga što on molitve “čita” izravno iz ljudskih srdaca, ne ovisi o tome što ćemo izgovoriti niti što će ušima čuti. I ne moramo se bojati da ćemo Boga uvrijediti. On može podnijeti i ono što mi sami pred sobom ne možemo podnijeti.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Katerine Lachmanove “Snaga molitve zagovora”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.