Ponekad smo skloni poistovjećivati slobodu sa širokom lepezom mogućnosti među kojima možemo birati. To bi značilo da je sloboda razmjerna količini ponuđenih mogućnosti. Danas bi čovjek htio birati sve vidove svojega postojanja, sve do vlastite spolnosti (s blagoslovom zagovaratelja rodne teorije…).

To je, mogli bismo reći, „sloboda supermarketa“. Što je veća prodavaonica, što više proizvoda nudi, to je čovjek slobodniji!

Nije loše imati mogućnost izbora; sigurno je ugodnije ići u kupovinu u dobro opskrbljen supermarket nego u otužne trgovine istočne Europe u vremenu komunizma kada je ponuda bila veoma ograničena, ako nije vladala čak posvemašnja nestašica. Pa ipak, takav pogled na stvari brzo će nas dovesti u slijepu ulicu. Velik izbor na policama s jogurtima ili televizorima u velikim trgovinama može izazvati osjećaj tjeskobe (što uzeti?) ili frustracije (odabrati jedan proizvod znači odreći se svih ostalih, a više je onih privlačnih kojih se moram odreći nego onih koje mi moj novčanik dopušta kupiti!). Preobilna ponuda ne daje osjećaj punine i slobode, daleko od toga. Ona u početku može djelovati opojno, ali ubrzo dolazi razočaranje.

U ljudskom smislu jasno je da odabir znači odricanje: ako se vjenčam s jednom ženom, odrekao sam se svih drugih. Znači li to da je moja sloboda manja? Što smo stariji, to smo donijeli više odluka, to nam manje mogućnosti ostaje. Jesmo li zato manje slobodni? Šteta ako tako mislimo; sloboda je nešto što bi s godinama trebalo rasti, a ne umanjivati se!

Takvo shvaćanje slobode može imati zlokobne posljedice. To se dobro vidi u današnje vrijeme kad se mnogi ljudi, pod izlikom da žele sačuvati svoju slobodu, ne angažiraju ni u čemu ili na neodređeno vrijeme odgađaju bitne životne odluke (kao što je stupanje u brak) i tako promašuju one najplodnije stvari u životu. Tako shvaćena sloboda negira samu sebe: postaje neodlučnost, a trebala bi značiti čovjekovu slobodu da se za nešto odluči.

Dobro je kad čovjek ima mogućnost odabrati između različitih mogućnosti. No najuzvišeniji i najplodniji oblik služenja slobodom znači i pristati na nešto što nismo odabrali, s pouzdanjem prihvatiti situacije koje nas nadilaze.

Naša istinska tamnica smo mi sami sebi: naša ograničena percepcija stvarnosti te uskoća naših misli i našega srca. Iskustvo pokazuje da upravo prihvaćanje situacija koje nismo odabrali često ruši zidove i otvara nove obzore, daje nam otkriti onu dublju, bogatiju, ljepšu dimenziju stvarnosti.

Ljudska sloboda nije toliko mogućnost mijenjanja koliko sposobnost prihvaćanja. Najplodniji čin slobode što ga je ikada neko ljudsko biće iskusilo je Marijin fiat, njezin da pun pouzdanja i ljubavi.

Napomenimo još i to da glavno pitanje nije imamo li veću ili manju mogućnost izbora (takva sloboda u konačnici sama po sebi i nema toliko smisla), nego iz kojih razloga biram ovo ili ono. Što upravlja mojim odlukama? Nagon, ćudljivost? Ili moda, želja da budem kao i svi drugi? Ili moji strahovi, osjećaj krivnje, obrambeni mehanizmi?

Jedan od paradoksa modernoga života jesu osobe koje se drže slobodnima („Ja sam slobodan čovjek“, riječi su koje često čujemo u televizijskim emisijama) dok zapravo samo slijede modu ili vlastite mušice. Mnogi misle da su originalni dok zapravo samo ponavljaju stare sheme.

Postavlja se, dakle, pravo pitanje: koje vrednote usmjeravaju i vode moju slobodu? Jesu li to utvare, opsjene i laži ili nešto što me vodi prema istinskoj osobnoj životnoj punini?

Jasno je isto tako da sloboda prestaje postojati ako nije usmjerena prema stvarnom dobru, ako se ne vodi objektivnim vrednotama. Sloboda postoji samo ako je vezana uz istinu koja je vodi i usmjerava. Samo istina oslobađa, kaže Ivanovo Evanđelje (usp. Iv 8,32). Bez istine, bez smjerokaza, bez kriterija, bez „zakona“, sloboda se pretvara u bezumlje. Nema slobode bez poslušnosti istini koja nas nadilazi.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Jacquesa Philippea “Naučiti primati”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.