U nas su za Evanđelje – i ne tako davno – mnogi polagali svoje živote, stradavali su njihovi bližnji, bili lišeni koječega. Vremena su se promijenila i sada je prečesto uobičajeno da se od nekih traži da onima kojima je stalo do Evanđelja, pruže dovoljno prostora da Evanđelje i žive

Foto: Hieronymus Bosch/Wikipedia commons

Evanđelje, premda otpočetka – i dovijeka – isto, u različitim su vremenima i u različitim sredinama, tumačili i živjeli na različite, čak i oprečne, načine. Dok je jednima ono bilo – i jest – okosnica i srž osobnosti i života, drugima je više nalik popisu lijepih, ne odviše obvezujućih misli i želja. Ima ih – i danas ih itekako ima – koji su zbog Evanđelja bez imalo oklijevanja spremni dati svoj život. Istodobno ima i onih koji Evanđeljem zakrivaju ispraznost svojih dana i prividu nastoje dati neki kratkotrajan odsjaj ljepote. Ima ih koji Evanđeljem provjeravaju sebe i žive za druge, i onih koji Evanđeljem opravdavaju sebe i prozivaju druge. Posvuda u svijetu jedni uz druge žive oni koji, najčešće nevažni i neprimijećeni, zdušno žive Evanđelje i oni koji se, uočeni i važni, bez osobitog, pa i bez ikakvog utemeljenja pozivaju na njega.

Uvijek se iznova postavlja pitanje oblikuju li oni koji se pozivaju na Evanđelje životne okolnosti ili te životne okolnosti oblikuju njih? U nas su za Evanđelje – i ne tako davno – mnogi polagali svoje živote, stradavali su njihovi bližnji, bili lišeni koječega. Vremena su se promijenila i sada je prečesto uobičajeno da se od nekih traži da onima kojima je stalo do Evanđelja, pruže dovoljno prostora da Evanđelje i žive. Umjesto da se izbore za život po Evanđelju, umjesto da Evanđelje, jednostavno, žive, mnogi od drugih očekuju da im to omoguće. Umjesto da uče od Onoga koji je krotka i ponizna srca, i tako nađu spokoj dušama svojim, odviše ih je koji nasjedaju poticajima onih koji se Evanđelju protive i prihvaćaju načine njihovog sučeljavanja, nadmetanja pa i podmetanja. Prihvaćaju da iz svijeta ljubavi odlutaju u svijet mržnje te snagu svoje netrpeljivosti prema drugima označe snagom svoje vjere.

Događa se da do boli, do suza, bude teško promatrati neke, k tome i osobito istaknute, koji govore da su na strani Evanđelja a govore i čine upravo usuprot Evanđelju. Čovjek bi se gotovo – s otužnim osmijehom – upitao o čemu je riječ: ili oni Evanđelje shvaćaju ozbiljno a sebe (i svoje kratkoročne i isprazne probitke) neozbiljno ili, naprotiv, sebe (i svoje kratkoročne i isprazne probitke) shvaćaju itekako ozbiljno, a Evanđelje posve neozbiljno. I koriste se njime tek toliko koliko im može poslužiti, koliko njime druge uspiju zavarati, pa i zavesti.

Životne okolnosti se mijenjaju ali zahtjevnost Evanđelja – onima koji ga uistinu prihvaćaju – ostaje razgovijetna. Nije moguće pozivati se na Evanđelje, izigrati ga – i živjeti. Ne postoji evanđeoski hlad u koji je moguće skloniti se. I kao što ne postoji e-život kojim je onaj zbiljski moguće nadomjestiti, tako ne postoji ni e-Evanđelje koje je moguće živjeti izvan životnih zahtjevnosti.

U našim se krajevima – i ne tako davno – Evanđelje živjelo na junački način. Živjelo ga se junački kao što ga se i danas junački živi u mnogim predjelima svijeta. Dakako, i danas ga mnogi – u svojim malim svjetovima, među nama – žive izrazito junački ali stječe se dojam da je odviše onih koji ga žive u ‘light-izdanju’ – sa smanjenom sadržajnošću, sa smanjenom izražajnošću, sa smanjenom zahtjevnošću.

Ali: Evanđelje se ili živi – barem nastoji živjeti – čitavim srcem. Ili ga se izdaje. Trećega nema.

Stjepan Lice | Bitno.net