Bit će da je u nas gotovo svakom od najranijeg djetinjstva poznata jednostavna molitva anđelu čuvaru: “Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili. Prema Božjem obećanju čuvaj mene noću, danju. Osobito pak me brani da mi dušu grijeh ne rani. A kad s ovog svijeta pođem, sretno da u nebo dođem, da se ondje s tobom mogu vijekom klanjat dragom Bogu.”

Neke su ovoj molitvi učili roditelji, neke bake i djedovi, neke rođaci, neke vjeroučitelji ili crkveni službenici, neke njihovi prijatelji. No ona malo kome nije sastavni dio njegova djetinjstva, njegova poputbina od najranijih dana. Djeca, i prije nego postanu svjesna njezine sadržajnosti, doživljavaju njezinu ritmičnost. Doživljavaju je gotovo redovito u blizini nekog bliskog, nekog tko ih voli, nekog kome je stalo do njih. Zajedničko moljenje ove molitve djetetu svjedoči da je ono nekome važno, da netko za njega ima vremena, da netko s njim želi podijeliti ono što mu je dragocjeno. Ona ga po tome uvodi u prostor duhovne i tjelesne ugode.

Molitva, po svojoj naravi, po svome smislu uvodi u odnos, u iskustvo sigurnosti, i to one dublje, postojanije sigurnosti, kojoj ništa ne može nauditi, ako mi na to ne pristanemo.

Kako dijete postaje svjesnije sadržaja molitve i anđeoske prisutnosti, ono – budući da se ta molitva najčešće moli uoči spavanja, uoči sna – po njoj prelazi u jedan osobit svijet, u jednu osobitu zbilju, u ‘ničiju zemlju’, u kojoj je dijete samo sa svojim anđelom. I jer je s njim, ništa mu ne može nauditi. Ni sve tuge i boli dana koji je minuo, ni mrak koji sve što ga okružuje otima njegovu vidu, ni nevrijeme, vrućina ili studen. Zakriljenost kao početak duhovnosti razrasta se iz topline zagrljaja odnosno bliskosti u kojoj se molitva sriče, izgovara, iz iskustva prisutnosti koja se prepoznaje svim osjetilima. I dušom.

Početna zakriljenost dragocjena je pretpostavka za zdrav tjelesni i duhovni rast i razvoj. No svesti duhovnost na zakriljenost, nastojati se zadržati u iskustvu zakriljenosti, nastojati otkloniti sva druga iskustva u njihovoj zahtjevnosti, značilo bi proigrati duhovni i životni put. Jednako kao što bi zaštititi sjeme od njegova života značilo usmrtiti ga. Makar: uskratiti ga životu. Put duhovnosti vodi od zakriljenosti do zauzetosti. Od iskustva anđeoske prisutnosti do potrebe da se bude anđeo. Da se bude s drugim i za drugoga. U moljenju molitve anđelu čuvaru sadržana je vjekovna mudrost. Otvore li se djetetu, za njegovih prvih dana, vrata duhovnosti, vrata dobrote, obdarit će ga se neusporedivim blagom: uputiti u život vrijedan življenja. U život osobnog dostojanstva i ljudskosti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Podsjetnik na dušu Stjepana Lice u izdanju Teovizije. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete naručiti na linku!