Dok gledam crkvu kako gori pomišljam kako je vrijeme da spalimo tolike bezvrijednosti, tolike ispraznosti kojima smo silno zaokupljeni… i iz vatre iznesemo Presveto

S dubokom boli promatram katedralu Naše Gospe u Parizu u plamenu, čiji francuski naziv Notre-Dame gotovo nitko nema potrebe prevoditi na bilo koji jezik. Ta je crkva postala istoznačnica za toliko toga bitnoga. I toliko toga zaboravljenoga.

Izgrađena je najvećim dijelom u – po nekima: mračnom – srednjem vijeku. Dijelila je povijest s francuskim narodom. I drugim narodima. Sabirala povijest i usmjeravala ju. Toliko toga se u njoj i oko nje tijekom povijesti događalo.

Za Francuske revolucije – u ime ‘slobode, jednakosti i bratstva’ – oskvrnjena je i obeščašćena, kao i tolike crkve širom Francuske. Pretvorena je u konjušnicu. Jedan ju je domišljati trgovac otkupio od ‘revolucionarnih’ vlasti i – kada su se stekle okolnosti – vratio Crkvi. Početkom prošloga stoljeća sve su crkve u Francuskoj nacionalizirane i potom dane Crkvi da, uz zahtjevne uvjete, upravlja njima… Ali o tome neka govore povjesničari i politolozi…

Gledam crkvu kako gori… Crkvu koja na svoj način svjedoči o svemu onome temeljnom i najdragocjenijem što je sadržano u povijesti zapadne civilizacije. Francuska revolucija htjela je istrgnuti dušu iz tog svetog prostora. Učiniti ga – po svojoj mjeri i po svojemu naumu – nesvetim.

Gledam crkvu kako gori… Zapadna civilizacija uporno, napose kroz noviju povijest, nastoji ugušiti sve ono sveto što crkva označuje. Obesnažiti poruku Isusa Krista koja jedina ima snagu držati i nositi ljudsku povijest na ovoj Zemlji.

I ne samo katedralu Naše Gospe – i mi koji se nazivamo kršćanima – sve više svodimo na muzeje. I brojimo posjetitelje. Posjetitelje prošlosti. A sadašnjost?

U katedrali Naše Gospe u Parizu središnji je prostor ‘zaštićen’ od posjetitelja i ostavljen vjernicima koji onamo dolaze susresti se sa svojim Bogom. Svoju dušu i svoj život staviti mu na raspolaganje. Ondje borave, mole u tišini.

Iz svega što se zbiva može se iščitati neka poruka. Namjeravana, nenamjeravana… no poruka.

Vatra na početku svetog Velikog tjedna mogla bi nas podsjetiti na naše duše, na naše odnose s Bogom i ljudima. Ne dopustite da ih išta spali. Ne dopustite da išta u vama i – koliko je do vas – oko vas spali evanđelje. Da išta u prah i pepeo pretvori svetost na koju ste pozvani. I vaše duše, vaše živote koji su pozvani.

Katedralu Naše Gospe ćemo obnoviti. Kao i toliko puta. Kao i tolike crkve širom svijeta… Premda, tolike – i u našoj zapadnoj civilizaciji – ostaju lišene svojih duša. Naših duša.

Dok gledam crkvu kako gori pomišljam kako je vrijeme da spalimo tolike bezvrijednosti, tolike ispraznosti kojima smo silno zaokupljeni… i iz vatre iznesemo Presveto.

Bez koje ni nas, ni zapadne civilizacije – one dostojne toga imena – jednostavno nema.

Stjepan Lice | Bitno.net