“Blagoslovljenost svih nas katkada smo – začudo – doživljavali običnom. Ona nam se, jednostavno, podrazumijevala. Radovali smo se našim susretima – i onima dogovorenima i onima u prolazu. Radovali se iskustvu bratstva koje nas je udomljavalo u našem životnom i vjerničkom iskustvu. Gdje god da smo se susreli, prepoznavali smo se kao da stojimo pred istim oltarom, oltarom Ljubavi kojom smo ljubljeni. Sada nam taj oltar valja nositi, biti kamo god nas život povede.”

Svaki je zagrljaj sveto mjesto. Jednako tako – svako je sveto mjesto zagrljaj.

Moj je životni put položen mnogim svetim mjestima. Vjerujem da svako od njih na osobit način, s neizrecivom zahvalnošću pamtim. Čuvam u pamćenju. I u duši. I pritom znam da sva ta sveta mjesta čuvaju sve što je dobro u meni. I ne prestaju me provjeravati, poticati. Biti blagoslovom.

Od svih svetih mjesta po vremenu kroz koje sam prebivao u njima, a onda i po snazi njihove bliskosti, izdvajaju se dom u kojem sam rođen i odrastao, dom koji smo moja supruga Ružica i ja oblikovali našim životom, bazilika Presvetog Srca Isusova i crkva svetog Franje na Kaptolu. Sva ta mjesta, posve blizu jedna drugima, stradala su u nedavnom potresu. Dom mojih roditelja i naš dom ne odviše, toliko da budemo dio stradanja mnogih s kojima smo srcem ili prostorno povezani. Bazilika Presvetog Srca Isusova i crkva svetog Franje na Kaptolu preko svake mjere. Preko svake mjere.

U bazilici Presvetog Srca Isusova – i uz nju – proveo sam svoje djetinjstvo i mladost. Obiteljski dom bio nam je nedaleko, poneku stotinu metara od nje. Od najranije dobi dolazio sam u nju. I prije toga: donosili su me, dovozili u nju. Ondje sam otkrivao svoj odnos s ljudima i s Bogom. Ondje sam stjecao temeljne životne vrijednosti. Svoje prijatelje. Svoje srce. Ondje se dogodio jedan od najvažnijih događaja mog života: moja prva pričest. Otada – nebrojeno puta – svaka je moja pričest moja prva pričest. Neponovljiva. Neusporediva.

U bazilici Presvetog Srca Isusova otkrivao sam kako se uključivati u živote drugih. Ondje su nas učili onome što su u to doba bili tek pomalo prikriveni iskazi karitasa. Ondje smo se oduševljavali tada još posve rijetkom vjerskom literaturom. Bilo nam je posve razumljivo gotovo svake večeri biti na misi. I prije toga na litanijama. Ondje je uvijek bilo svećenika raspoloživih da nas čuju, da nas razumiju, da nas usmjere. Da budu s nama. Ondje su se oblikovale moje isusovačke litanije u kojima ne prestajem sa zahvalnošću nizati imena svojih vjeroučitelja, svećenika prijatelja, s obje strane vječnosti.

Ondje sam kao predškolac na uskrsnom bdijenju, sjedeći na klupi, zaspao s upaljenom svijećom u ruci. Ondje sam naučio ministrirati na latinskom jeziku. Ondje sam se radovao misi koja je progovorila hrvatskim jezikom. Ondje smo prvi put u crkvi zapjevali uz gitaru. Ondje sam prvi put slavio misu u posve uskom krugu. Ondje smo uvježbali i prvi put izveli igrokaz „Suđenje Isusu“. Ondje od ganuća nisam uspijevao otpjevati niz stihova himna „Tebe Boga hvalimo“, pjesama „Do nebesa nek’ se ori“, „Zdravo Djevo“…

Odande smo išli na nebrojene izlete. Na hodočašća. U Mariju Bistricu. Na susrete s drugim vjeronaučnim zajednicama mladih. 1973. na prvo hodočašće mladih iz tadašnje Jugoslavije u Lourdes, hodočašće koje u mom životu na osobit način i danas traje. Traje zauvijek. Ondje sam počeo naslućivati što mi Bog za mojih dana povjerava. Ondje sam dodatno prepoznavao snagu vjere svojih roditelja. Ondje sam, u danima nesigurnosti, stjecao hrabrost da ustrajem u vjernosti Evanđelju i Crkvi.

Sjećam se: jednog ljetnog dana – ako dobro pamtim: koncem šezdesetih ili početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća – kada sam prolazio pokraj crkve, pred njom se zatekao o. Pero Bulat, tadašnji poglavar samostana. Uveo me je u otvorenu crkvu da mi pokaže kako se odvijaju radovi na obnovi crkve o kojoj je on ponajviše brinuo. Ondje gdje smo tada stajali sada leži razdrobljen strop bazilike. Leži oslikano nebo i neoslikana bol.

Nakon što smo moja supruga Ružica i ja počeli oblikovati naš obiteljski dom, životni put nas je iznenađujuće odveo u crkvu svetog Franje na Kaptolu. Te božićne večeri kada smo po prvi put zajedno ušli u nju, čuli smo propovjednikove riječi: „Budite bar danas djeca!“ One su nam bile dovoljne da ostanemo u njoj, uz nju, sve do danas.

Ondje smo otkrivali čudo franjevačke duhovnosti, napose svjetovne franjevačke duhovnosti. Ondje smo zaživjeli molitvenim životom. Ondje nam je otkriveno čudo klanjanja pred Presvetim. Ondje smo otkrili rječitost tišine. I kako suza i smijeh nerijetko potječu iz istog izvora.

Ondje smo postali dio zajedništva koje živi kamo god nas naši putovi vodili. Ondje smo stekli prijatelje zauvijek. Ondje su nam povjerene službe koje nismo mogli ni sanjati, kojih se ne osjećamo dostojni. Ondje su nam otkrivena nebrojena čuda života, čuda vjere. Ondje smo u tim čudima bili u prilici surađivati s ljudima od kojih su sazdana naša srca.

I odande smo išli na hodočašća, otkrivali Asiz našeg srca. Odande smo išli na susrete s različitima, s kojima smo se u malo vremena prepoznavali bliskima. Ondje smo s mnogim – za nas svetim – dušama prošli njihovim završnim dijelom hoda do raja.

Ondje smo razriješili temeljna životna pitanja, okanili se suzdržanosti kada je u pitanju jasnoća iskazivanja naše životne određenosti. Ondje smo naučili da smo svi pozvani biti dio iste Božje blizine. I da nemamo pravo na predah. Sve do onoga dana.

Ondje su naša djeca otkrivala ljepotu i zahtjevnost vjerničkog života, nalazila svoje prijatelje, na svoj način prepoznavala vrijednosti za koje vrijedi živjeti. Ondje su se naučili vjernosti i hrabrosti. Ondje se odlučili za život u Božjemu imenu.

Ondje su se našim isusovačkim litanijama pridodale naše franjevačke litanije, litanije pred kojima stojimo sa zahvalnošću i ganućem, uvijek se iznova čudeći po čemu smo zaslužili da život prema nama bude tako dobar.

One božićne večeri kada smo po prvi put zajedno ušli u nju, ušli smo u jednu sivo oličenu crkvu, kojoj je rozeta nad ulazom, na zahtjev tadašnjih vlasti, iz tko zna kakvih razloga sigurnosti, bila prekrivena nekim jednako sivim pokrovom. Neki broj godina potom – u drugoj polovini ili potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća – kada je fra Antun Jesenović, uz to što je bio i vjeroučitelj, orguljaš…, postao i gvardijan samostana, započela je obnova crkve i samostana. Siva je boja – i ona s rozete – iščezla iz crkve, a svod, zidovi i rozeta zasjali ljepotom. Ljepotom su se oglasile i orgulje. Život u samostanu bitno je promijenjen, usklađen s potrebama vremena. Fra Antun Jesenović zdušno se, pun dobre volje, trudio oko ljepote koja će biti u službi Bogu, braći i vjernicima. U četvrtak 19. ožujka 2020. preminuo je nakon teške bolesti. U subotu 21. sahranjen je u najužem krugu, u skladu sa zahtjevima vremena. U nedjelju 22. popucao je, razdrobio se nebom oslikan svod crkve, polomio se reljef ponad rozete, reljef koji prikazuje svetoga Franju kako prima svete rane, stradao je crkveni toranj, boravak u crkvi i samostanu postao je ugrožavajući. Ostala je bol, bol koja ne stane u riječi. Ne, ne stane ni u šutnju.

Samo smo jedni od nebrojenih koji su blagoslovljeni ovim svetim mjestima, životnom službom koja se na njima odvijala. Koliko li bi se zahvalnosti, kolika li bi se čuda mogla ispisati dušama onih koji su bili – onih koji ne prestaju biti – blagoslovljeni njihovim svetim trajanjem!

Ljudi svih naraštaja, od djece do ljudi u poodmakloj životnoj dobi, ovdje su započinjali svoj novi život, obnovljeni snagom vjere i dobrom voljom, obnovljeni zanosnim i proživljenim zajedništvom koje se očitovalo podjednako i u izvanrednom i u svakodnevnom. Blagoslovljenost svih nas katkada smo – začudo – doživljavali običnom. Ona nam se, jednostavno, podrazumijevala. Radovali smo se našim susretima – i onima dogovorenima i onima u prolazu. Radovali se iskustvu bratstva koje nas je udomljavalo u našem životnom i vjerničkom iskustvu. Gdje god da smo se susreli, prepoznavali smo se kao da stojimo pred istim oltarom, oltarom Ljubavi kojom smo ljubljeni. Sada nam taj oltar valja nositi, biti kamo god nas život povede.

Ne znam hoće li ova sveta mjesta biti obnovljena za mojih dana – ili tek potom. Ne znam i ne pitam. Ne razmišljam o tome. Ali znam da će ova sveta mjesta obnovljena živjeti i da će biti Božji dar nebrojenima. I ljudski dar Bogu.

Stjepan Lice | Bitno.net