MEMENTO MORI

‘Spomeni se, čovječe…’: Pepeo je prolaznost, moja i tvoja prolaznost

Prolaznost, to znači pepeo. Našu prolaznost, ne prolaznost drugih. Našu, moju! Moj mi svršetak naviješta kada mi svećenik na početku korizme pepelom nekoć svježe zelenih grana minule cvjetne nedjelje nariše povrh čela križ govoreći: “Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!”

Foto: Shutterstock.com

Na rubu šume raste divlja kupina. Čudno su zaobljeni njezini tamnozeleni listovi. Stabljika joj je nježno gipka, a ipak čvrsta. Cvijet joj izgleda kao izvezen iz teške svile, a ističe se modrinom blistavom kao dragi kamen, tako da ispunja sav zrak oko sebe. Da dođe netko i ubere cvijet, a kada mu dodije, da ga baci u oganj – malo trenutaka i sva bi bliješteća krasota postala tanka pruga siva pepela.

Što je učinio oganj u nekoliko trenutaka, to čini vrijeme neprestano sa svim što živi. S gizdavom paprati, s ponosnim zumbulom, s jakim hrastom. S lakokrilim leptirom, kao i s hitrom lastavicom. S okretnom vjevericom i tromim volom. Uvijek je isti učinak, bilo da radi brže ili polakše, bilo da je rana ili bolest, bilo oganj ili glad, bilo što drugo: sav će se cvatući život jednom pretvoriti u pepeo.

Od snažna će lika biti malena hrpa praha što će ga svaki vjetar lako raznijeti. Od svijetlih boja sivkasta muka. Od života što toplo struji i kipi bit će jadna, mrtva zemlja, još manje nego zemlja: pepeo!

Tekst nastavlja ispod oglasa

Tako je i s nama. Kako nas jeza hvata ako pogledamo u otvoren grob pa uz nekoliko kostiju vidimo koju pregršt siva pepela.

“Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!”

Prolaznost, to znači pepeo. Našu prolaznost, ne prolaznost drugih. Našu, moju! Moj mi svršetak naviješta kada mi svećenik na početku korizme pepelom nekoć svježe zelenih grana minule cvjetne nedjelje nariše povrh čela križ govoreći: “Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!”

Sve će postati pepeo. Moja kuća, moje odijelo, i pokućstvo, i novac; polja, livade i šume. Pas što me prati i živina u štali. Ruka kojom pišem, oko kojim čitam i čitavo moje tijelo. Ljudi koje sam ljubio, ljudi koje sam mrzio i ljudi kojih sam se bojao. Što mi se na zemlji činilo velikim, i što malenim, i što odvratnim, sve je pepeo, sve.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Romana Guardinija “Sveti znakovi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 14. veljače 2018.

Možda vam se svidi