Izvanjsko sjedinjavanje, životno i osobito fiziološko, nema osobite veze s ljubavlju. Ono može opstojati bez ljubavi i ljubav može postojati bez njega. Ono je potrebno ljubavi, ne kao njezin neizostavan uvjet i samostalan cilj, nego samo kao konačna realizacija. Ako se ta realizacija postavlja kao cilj sam za sebe ispred idealnoga djela ljubavi, ona ubija ljubav. Svaki izvanjski čin ili činjenica sami za sebe ne predstavljaju ništa; ljubav je nešto samo zahvaljujući svojemu smislu ili ideji o uspostavljanju jedinstva ili cjelovitosti ljudske osobnosti kao ostvarivanja apsolutne individualnosti. Značenje izvanjskih djela i čina povezanih s ljubavlju, koji sami po sebi ne predstavljaju ništa, određuje se njihovim odnosom prema onomu što sačinjava samu ljubav i njezino djelo. Kada se nula nalazi iza cijeloga broja, ona ga povećava za deset puta, a kada se nalazi ispred broja, ona ga “za isto toliko puta smanjuje ili razlama”, oduzimajući mu svojstvo cijeloga broja, pretvarajući ga u desetinku; i što je više tih nula ispred cijeloga broja, tim je manji razlomak, tim se više on približava ništici.

Osjećaj ljubavi sam za sebe samo je poticaj koji nas uvjerava da možemo i moramo izgraditi cjelovitost ljudskoga bića. Svaki put kada u ljudskomu srcu bljesne ta sveta iskra, svaki stvor koji stenje i pati se očekuje prvo očitovanje slave sinova Božjih. Ali ako nema djelovanja svjesnoga ljudskog duha, Božja se iskra gasi i prevarena priroda rađa nove naraštaje ljudskoga roda za nove nade.

Te se nade neće ispuniti sve dok u potpunosti ne budemo voljni prihvatiti i ostvariti do kraja sve ono što zahtijeva istinska ljubav, ono što je sadržano u njezinoj ideji. Svjesno odnošenje spram ljubavi i stvarna odlučnost da se ispuni njezina zadaća onemogućeni su prije svega dvjema činjenicama koje nas, izgleda, osuđuju na nemoć i koje opravdavaju one koji ljubav smatraju iluzijom.

U ljubavnomu osjećaju, po njegovu temeljnomu smislu, mi prihvaćamo bezuvjetno značenje individualnosti drugoga, a kroz to i bezuvjetno značenje vlastite individualnosti. Ali apsolutna individualnost ne može biti prolazna i ne može biti isprazna. Međutim, neizbježnost smrti i ispraznost našega života posve su nespojivi s onim pojačanim potvrđivanjem svoje i tuđe individualnosti koja se nalazi u osjećaju ljubavi. Taj osjećaj, ako je snažan i potpuno osviješten, ne može se pomiriti s neminovnošću budućega starenja i smrti voljene osobe, kao ni vlastite. Međutim, tu nedvojbenu činjenicu da su svi ljudi uvijek umirali i umiru, svi ili gotovo svi prihvaćaju kao bezuvjetan i neprijeporan zakon (tako da je u formalnoj logici uobičajeno upotrebljavati to uvjerenje za stvaranje obrasca silogizma: “Svi ljudi su smrtni; Kaj je čovjek; dakle, Kaj je smrtan.”).

Istina je da mnogi vjeruju u besmrtnost duše, ali upravo osjećaj ljubavi najbolje pokazuje nedovoljnost te apstraktne vjere. Bestjelesni duh nije čovjek nego anđeo, ali mi volimo čovjeka, cjelokupnu ljudsku individualnost i ako je ljubav početak prosvjetljenja i produhovljenja te individualnosti, onda ona mora biti sačuvana kao takva u vječnoj mladosti i besmrtnosti te konkretne osobe i toga živog duha utjelovljena u tjelesnomu organizmu. Anđeo ili čisti duh ne treba prosvjetljenje ili produhovljenje; prosvjetljuje se i produhovljuje samo tijelo i ono je neophodan predmet ljubavi. Predočavati si možemo bilo što, ali voljeti možemo samo živo konkretno biće, a ako ga zaista ljubimo, ne možemo se pomiriti s uvjerenjem da će ono umrijeti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Vladimira Solovjeva Smisao ljubavi. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.