KAKO ULOVITI NOVOGODIŠNJU SREĆU?

Dok je sat otkucavao ponoć, zaželio je želju i začuo glas iz tame: ‘Bezumniče!’

Stari je običaj da se na Novu godinu – dok sat otkucava ponoć – zamišljaju želje, da se mašta o budućnosti i ispunjenju najintimnijih želja. I evo opet Nove godine. Što ćemo danas poželjeti sebi, drugima, svakome i svima? Čemu se, na ovu Novu godinu, nadamo?

Foto: Shutterstock.com

Nadamo se onome što izražava riječ koja nikada neće umrijeti u ljudskom jeziku, a ta riječ jest – sreća. “Sretna nova godina!”, tako jedni drugima čestitamo novu godinu. Svatko od nas novoj godini želi doživjeti neku vlastitu sreću. Ali, sama vjera u to da je sreća moguća, da je moguće čeznuti za srećom, da je moguće nadati se sreći, jest opća vjera. Međutim, postavlja se pitanje – kada je čovjek doista sretan?

Danas, nakon tolikih stoljeća ljudskog iskustva, nakon svega toga što smo otkrili o čovjeku, jasno je da se sreća ne može poistovjetiti ni sa čim izvanjskim: ni sa novcem, ni sa zdravljem, ni sa uspjehom, ni sa čim za što pouzdano znamo da se ne podudara sa onim uvijek tajanstvenim i neuhvatljivim pojmom sreće.

Jasno je da je fizičko zadovoljstvo neka sreća. Ali, ne puna i potpuna sreća. Jasno je da je i novac neka sreća, istovremeno i mučenje. Jasno je da je i uspjeh neka sreća, ali uspjeh je – u isti mah – najuže vezan sa strahom. I što je izvanjska sreća veća, to je ona iznutra krhkija, to je veći strah čovjekov da je ne izgubi, da ju neće uspjeti sačuvati, da će ju ispustiti iz svojih ruku. Možda baš zato u novogodišnju ponoć govorimo o novoj sreći, budući da se uvijek ispostavi da ona “stara” sreća baš i nije bila stvarna sreća, jer joj je uvijek nešto nedostajalo. I mi smo svake novogodišnje noći ponovno zagledani u budućnost sa čežnjom, željama i nadom u našem srcima…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bože moj, kako su davno bile izgovorene evanđeoske riječi o čovjeku koji se obogatio i izgradio nove žitnice za svoju ljetinu i koji je sebe smatrao sretnim čovjekom, jer je imao sve što mu je, po njegovu mišljenju, bilo potrebno za sreću. Međutim, te noći mu je bilo rečeno: „Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?“ I upravo se u tom podsvjesnom znanju kako ništa nećemo uspjeti sačuvati, kako je pred nama samo kraj i raspadanje, nalazi taj otrov što neprestano truje svaku našu malu i ograničenu sreću. Po svoj prilici je zbog toga i nastao običaj da se na Novu godinu – dok sat otkucava ponoć – bučno veseli i viče, da se namjerno huči i buči. A to je sve činjeno iz straha – iz straha – iz straha čovjekovog da u tišini i samoći ne začuje otkucavanje sata i vremena – taj neumoljivi glas sudbine. Prvi otkucaj, drugi, treći… i sve tako, neumoljivo, jednolično, strašno – do kraja. I ništa se promijeniti neće i sve će nestati.

I to su ta dva istinski duboka i neuništiva pola ljudske spoznaje: strah i sreća, užas i maštanje. Ta nova sreća o kojoj maštamo u novogodišnjoj noći  zapravo je sreća koja bi nas u potpunosti umirila, koja bi u nama pobijedila i uništila iskonski strah. To je sreća u kojoj više nikada ne bi bilo onog užasa što se stalno gnijezdi u dubinama naše svijesti, od kojega cijelo vrijeme pokušavamo pobjeći kroz zabavu, brige buke svakodnevnog života, ali čija strašna gluhost nadvladava svaki naš pokušaj.

“Bezumniče!”. Da, bezumno je – u svojoj bîti – neprestano ljudsko maštanje o sreći u svijetu porobljenom strahom i smrću. I čovjek na vrhuncima svoje kulture to priznaje. Kakvom samo potresnom istinitošću i tugom zvuče stihovi velikog životoljupca A. S. Puškina: “Na svijetu sreće nema!”. Kakvom je samo uzvišenom tugom prožeta svaka istinska umjetnost! A tamo dolje, u nizini svakodnevnog života, ljudski mravinjak huči i buči i misli da će mu od buke i umjetnog veselja doći nekakva sreća.

Ne, sreća dolazi isključivo onda kada se čovjek istinoljubivo, hrabro i dubinski zagleda u svoj život, kada sa tog života skine sve koprene laži i samoobmane, kada pogleda oči u oči strahu, i – konačno – kada shvati da je istinska, neprolazna i besmrtna sreća uvijek i isključivo u susretu sa Istinom, Ljubavlju, sa onim beskrajno uzvišenim i prečistim što je čovjek oduvijek nazivao i naziva – Bogom.

„U njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“, govori apostol Ivan za Krista. A to znači: tu svjetlost ne obuzima ni strah ni užas; ta svjetlost nadvladava i tugu i očaj.

O, kada bi ljudi u svojoj oholoj utrci za kratkotrajnom srećom smogli snage zaustaviti se, zamisliti i zagledati u dubine života! O, kada bi htjeli čuti glas Božji koji im se obraća u tim dubinama! O, kada bi ljudi znali što je istinska sreća!

„I radosti vaše nitko vam oteti neće“, stoji u Evanđelju. Pa, zar mi, dok otkucava ponoć na Novu godinu, razmišljamo upravo o takvoj sreći koju nam nitko više oteti neće? Ali, kako rijetko dostižemo takvu dubinu života! Kao da je se zbog nečeg pribojavamo, te je stalno odlažemo: neću se danas, već sutra, ili prekosutra baviti onim najvažnijim i vječnim. Danas nemam vremena. Uostalom, ima još vremena… međutim vremena je tako malo! Još malo i sat života će otkucati posljednji čas. Čemu onda odlagati susret sa onim vječnim i najvažnijim? Jer blizu je Onaj Koji govori: “Evo, stojim pred vratima i kucam! I kada se barem ne bismo bojali pogledati Ga, vidjeli bismo u Njemu istinsku svjetlost, istinsku radost i istinsku ljepotu, te bismo odmah shvatili što doista znači ta tajanstvena i neuhvatljiva riječ – sreća.

Aleksandar Šmeman

Priredio: Miodrag Vojvodić | Bitno.net


Protoprezbiter Aleksandar Šmeman, ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Aleksandar Šmeman rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Šmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 30. prosinca 2014.

Možda vam se svidi