ALEXANDER SCHMEMANN O KRISTOVOM USKRSNUĆU (2)
Alexander Schmemann: Kršćansko shvaćanje smrti, besmrtnosti duše i uskrsnuća tijela
“Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera vaša”
“Raspet, umro i pokopan. I uskrsnu…” Poslije križa, poslije silaska u smrt zbiva se uskrsnuće od mrtvih – i to je načelna, osnovna i odlučna tvrdnja Simbola vjere. Tvrdnja koja dolazi iz samog srca kršćanstva. Zaista, ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera naša (usp. 1Kor 15, 18). Ovo su riječi svetog apostola Pavla i one ostaju bit kršćanstva do današnjega dana. Kršćanstvo je vjerovanje, prije svega i iznad svega, u činjenicu da Krist nije ostao u grobu, da je život zasjao iz smrti i da je u Kristovom uskrsnuću od mrtvih, taj apsolutni i sveobuhvatni zakon umiranja i smrti, koji nije dopuštao nikakve izuzetke, na neki način, bio ukinut i prevladan iznutra.
Ponavljam, uskrsnuće Kristovo je samo srce kršćanske vjere i kršćanske Blagovijesti. Pa ipak, ma kako to čudno zvučalo, u svakodnevnom životu kršćanstva i kršćana u našem vremenu gotovo da nema mjesta za ovu i ovakvu vjeru. Ta vjera kao da je pomračena i suvremeni kršćani, a da toga nisu ni svjesni, tu vjeru ne odbacuju, već je, na izvjestan način, zaobilaze, i tom vjerom ne žive kao što su njome živjeli prvi kršćani. Oni odlaze u hram Božji i tamo, naravno, tijekom kršćanskog bogoslužja, čuju svagda radosne tvrdnje: “smrću smrt uništi”, “pobjeda proguta smrt”, “život živi” i “nijednog mrtvog u grobu”. Ali, ako ih upitate što doista misle o smrti, često – nažalost, suviše često! – čut ćete, i to u najboljem slučaju, nejasne tvrdnje o “besmrtnosti duše” i njenom životu u “zagrobnom svijetu”, što je zapravo vjerovanje koje je postojalo, čak, i prije kršćanstva. U najgorem slučaju, srest ćete se naprosto sa zbunjenošću i neznanjem: “Znate, nikada nisam stvarno razmišljao o smrti”…
Međutim, apsolutno je neophodno razmišljati o smrti, jer čitavo kršćanstvo “stoji ili pada” upravo na vjerovanju ili nevjerovanju, ne naprosto u “besmrtnost duše”, već upravo u uskrsnuće Kristovo i u naše “sveopće uskrsnuće ” na kraju vremena. Ako Krist nije uskrsnuo, onda je Evanđelje najstrašnija od svih prevara. Ali, ako Krist jest uskrsnuo, onda sve naše pretkršćanske predodžbe i vjerovanja u “besmrtnost duše” ne samo da se korjenito mijenjaju, već naprosto otpadaju. I tada se čitavo pitanje smrti pojavljuje u potpuno novom svjetlu. Sama bit stvari je u tome da uskrsnuće, prije svega, pretpostavlja stav prema smrti i poimanje smrti koje se najdublje razlikuje od svih uobičajenih religijskih predodžbi. I to poimanje je, u izvjesnom smislu, suprotno svim tim religijskim predodžbama.
Mora se otvoreno reći da klasično vjerovanje u besmrtnost duše isključuje vjeru u uskrsnuće, zato što uskrsnuće (i to je sam korijen stvari!) u sebi uključuje ne samo dušu, već i tijelo. Svatko tko pročita Evanđelje u pogledu ovoga nema nikakve sumnje. Kad su vidjeli uskrslog Krista, apostoli su, kako stoji u Evanđelju, pomislili da vide duha ili utvaru. Prvi zadatak uskrslog Krista bio je da im omogući da iskuse stvarnost Njegova tijela. On je uzeo hranu i jeo pred njima. On je zapovjedio nevjernom Tomi da dotakne Njegovo tijelo, da bi se ovaj uvjerio u uskrsnuće vlastitim prstima. A kada su apostoli povjerovali, upravo je objavljivanje uskrsnuća, stvarnosti uskrsnuća, “tjelesnosti” uskrsnuća, postalo glavni sadržaj, sila i radost njihove propovijedi, a glavni sakrament Crkve je postalo pričešćivanje Kruhom i Vinom kao Tijelom i Krvlju uskrslog Krista. I, kako veli sveti apostol Pavao, ovim činom objavljujući smrt Gospodnju, ispovijedamo Njegovo uskrsnuće (usp. 1Kor 11, 26).
Oni koji postanu kršćani, ne usvajaju ideje niti načela, već prihvaćaju ovu vjeru u uskrsnuće, ovo iskustvo, ovu spoznaju uskrslog Učitelja. Oni prihvaćaju vjeru u sveopće uskrsnuće, što znači vjeru u prevladavanje, ukidanje i uništenje smrti kao krajnji cilj svijeta. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena – smrt! (1Kor 15, 26), kliče sveti apostol Pavao u svojevrsnom duhovnom istupu. A i mi svake uskrsne noći kličemo: “Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Krist uskrsnu i nijednog mrtvog u grobu! Krist uskrsnu i život živi!”
Prema tome, prihvaćanje odnosno neprihvaćanje Krista i kršćanstva jest zapravo prihvaćanje ili neprihvaćanje vjere u Njegovo uskrsnuće, a na jeziku religijskih predodžbi to znači: vjerovanje u jedinstvo tijela i duše u Kristu, jer upravo raskidanje i razaranje tog jedinstva jest smrt.
Ovdje ne govorimo o onima koji odbacuju uskrsnuće Kristovo zato što odbacuju samo postojanje Boga, jer su oni već uvjereni ateisti ili makar sebe smatraju uvjerenim ateistima. Ovdje govorimo o nečem sasvim drugom. Mnogo je značajnija ta čudna “pomračenost” vjere u uskrsnuće, o kojoj sam već govorio, među samim vjernicima, među samim kršćanima koji, na neki čudan način, svetkovanje Vazma povezuju sa stvarnim, premda često podsvjesnim, odbacivanjem uskrsnuća Kristovog. U povijesnom kršćanstvu se zbio svojevrstan povratak na pretkršćansko shvaćanje smrti koje se, prije svega, sastoji u priznavanju smrti kao “prirodnog zakona”, to jest kao pojave koja je bitno svojstvena samoj prirodi, s kojom se, upravo iz ovog razloga i ma kako smrt bila strašna, čovjek mora “pomiriti”, koju mora prihvatiti. Zapravo, sve nekršćanske, sve prirodne religije, sve filozofije su, u biti, zaokupljene našim “mirenjem” sa smrću, i pokušavaju nam ukazati na izvor besmrtnog života i besmrtne duše u nekom čudnovatom “zagrobnom svijetu”. Platon je, na primjer, kao i bezbrojni njegovi sljedbenici nakon njega, učio da je smrt oslobođenje od tijela, oslobođenje za kojim duša čezne. U tom slučaju, vjera u uskrsnuće tijela ne samo da nije neophodna, već je i neshvatljiva, čak i pogrešna i lažna. Da bismo pojmili svekoliki smisao kršćanskog vjerovanja u uskrsnuće, moramo krenuti ne od takvog vjerovanja, već od kršćanskog poimanja tijela i smrti, jer ovdje leži korijen pogrešnog razumijevanja, čak i unutar samog kršćanstva.
Religiozna svijest smatra da je uskrsnuće Kristovo, prije svega, čudo, što ono naravno i jest. Ali, za prosječnu religioznu svijest ovo čudo je neusporedivo veće: to je Čudo nad čudima koje ostaje, da tako kažemo, “jedinstveno”, jer pripada Kristu. A budući da mi ispovijedamo da Krist jest Bog, onda ovo čudo i prestaje, u izvjesnom smislu, biti čudo. Bog je Svemoguć, Bog je Bog, Bog može činiti sve! O čemu god da se radilo u smrti Kristovoj, Njegova božanska sila i moć nisu dopustili da On ostane u grobu! Stvar je u tome da čitavo ovakvo tumačenje obuhvaća tek polovicu starokršćanskog tumačenja uskrsnuća Kristovog. Radost ranoga kršćanstva, koja još uvijek živi u Crkvi, u njenim bogoslužjima, u njenim pjesmama i molitvama, a osobito u neusporedivom blagdanu Pashe, nikada ne razdvaja uskrsnuće Kristovo od “sveopćeg uskrsnuća” koje ima svoj izvor i početak u uskrsnuću Kristovom.
Svetkujući tjedan dana prije Pashe, Lazarevu subotu kao dan u koji je Krist uskrisio svoga prijatelja Lazara (prema kalendaru Pravoslavne Crkve, prim. prev.), Crkva svečano i radosno potvrđuje da je ovo čudo – “potvrda sveopćeg uskrsnuća”. Međutim, u umu vjernih su ove dvije nerazdvojne polovice vjere – vjera u uskrsnuće Kristovo i vjera u “sveopće uskrsnuće” koje je On Sam započeo, na neki način razdvojene.
Ono što je ostalo netaknuto jest vjera u Kristovo uskrsnuće od mrtvih, Njegovo uskrsnuće u tijelu, koje je nevjerni Toma dotakao na Kristov poziv: Pruži ruku svoju i metni u rane moje i ne budi nevjeran nego vjeran (usp. Iv 20, 27). Što se, pak, tiče naše smrtne i krajnje sudbine i stanja poslije smrti, koje počinjemo nazivati “zagrobnim svijetom”, tu sudbinu i stanje kao da postupno prestajemo tumačiti u svjetlu uskrsnuća Kristovog i njihove veze sa uskrsnućem Kristovim. Kada je u pitanju Krist, mi tvrdimo da je On uskrsnuo od mrtvih, ali kada smo u pitanju mi sami, onda govorimo da vjerujemo u “besmrtnost duše” u koju su vjerovali i Grci i Židovi stoljećima prije Krista i u koju vjeruju do dana današnjeg sve religije bez izuzetka i za što je vjera u uskrsnuće Kristovo (ma kako to čudno zvučalo), čak, i nepotrebna.
Koji je razlog ovog čudnog razdvajanja? Razlog leži u našem poimanju smrti, točnije u različitom poimanju smrti kao razdvajanja duše od tijela. Sva pretkršćanska i izvankršćanska “religioznost” uči da ovo razdvajanje duše od tijela treba smatrati ne samo nečim što je “prirodno”, već što je, također, i pozitivno, tj. da u tome treba vidjeti oslobođenje duše od tijela koje dušu sprečava da bude duhovna, nebeska, čista i blažena. A budući da u ljudskom iskustvu zlo, bolest, stradanje i strasti dolaze od tijela, cilj i smisao religije i religijskoga života, prirodno, postaje oslobođenje duše iz te tjelesne “tamnice”, oslobođenje koje se zbiva upravo u smrti koja omogućava duši da stekne svoju puninu. Ali, mora se snažno naglasiti da ovakvo poimanje smrti nije kršćansko i, štoviše, da je ono nespojivo s kršćanstvom i da je sasvim očigledno proturječno kršćanstvu. Kršćanstvo propovijeda, ispovijeda i uči da ovo razdvajanje duše od tijela, koje mi nazivamo smrću, jest – zlo. To nije dio Božjeg stvaranja. To je nešto što je naknadno ušlo u svijet, što je podčinilo svijet sebi, što se protivi Bogu i što narušava Njegov naum, Njegovu volju o svijetu, rodu ljudskom i životu. To je ono što je Krist upravo i došao uništiti.
No, da bismo ne toliko razumjeli koliko, prije, osjetili kršćansko tumačenje smrti, moramo početi od toga što ćemo reći barem nekoliko riječi o tom naumu Božjem, u onoj mjeri u kojoj nam je to otkriveno u Svetom Pismu i, u punini, objavljeno u Kristu, u Njegovom učenju, u Njegovoj Smrti i Njegovom uskrsnuću.
Ovaj naum se može jednostavno i sažeto u osnovnom izložiti ovako: Bog je stvorio čovjeka s dušom i tijelom, to jest i kao duhovnog i kao materijalnog i upravo se to jedinstvo duha, duše i tijela naziva u Bibliji i Evanđelju – čovjekom. Čovjek, kakvim ga je Bog stvorio, jest oduhotvoreno tijelo i utjelovljeni duh, i zbog toga svako razdvajanje duše i tijela – ne samo ono konačno do koga dolazi u smrti, već i svako [privremeno] razdvajanje, prije smrti – tj. svako narušavanje tog jedinstva jest zlo i duhovna katastrofa. Iz ovoga mi crpimo našu vjeru u spasenje svijeta kroz utjelovljenoga Boga, tj. opet i iznad svega, našu vjeru u to da je Krist zaista uzeo tijelo, dakle ne nešto “tjeloliko”, već tijelo u najpunijem smislu te riječi: tijelo kome je potrebna hrana, koje se umara i koje strada. Prema tome, ono što se u Svetom Pismu naziva životom, onim životom koji se, prije svega, sastoji od čovječjega tijela oživljenog duhom i od duha koji je utjelovljen, okončava se u smrti, u razdvajanju duše i tijela.
Ne, čovjek ne nestaje u smrti, jer tvar ne može uništiti ono što je Bog prizvao iz nebivstvovanja u bivstvovanje! Ali, čovjek se uranja u smrt, u tamu beživotnosti i nemoći, i tada se, po riječima svetog apostola Pavla, predaje raspadanju i rastakanju.
Ovdje bih još jedanput želio ponoviti i naglasiti da Bog nije stvorio svijet radi ovoga razdvajanja, umiranja, rastakanja i truljenja. I upravo zbog toga kršćansko Evanđelje objavljuje da će kao “posljednji neprijatelj biti obeskrijepljena – smrt”. Uskrsnuće je uspostavljenje svijeta u njegovoj prvobitnoj krasoti i cjelovitosti. Uskrsnuće je potpuno oduhotvorenje tijela i potpuno utjelovljenje duha u Božjem stvaranju. Svijet je bio darovan čovjeku kao njegov život i zbog toga, po našem kršćanskom pravovjernom (orig. pravoslavnom, prim. prev.)učenju, Bog neće uništiti svijet već će ga preobraziti u novo nebo i novu zemlju (usp. Otk 21, 1), u čovjekovo duhovno tijelo, u hram Božjega prisustvovanja i Božje slave u materiji
“Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt” (1Kor 15, 26). Ovo uništenje, ovo ukidanje smrti započelo je kada je sam Sin Božji, u svojoj besmrtnoj ljubavi prema nama, dragovoljno sišao u smrt i njenu tamu, preispunivši njen očaj i užas svojom svjetlošću i ljubavlju. Upravo zato mi na Vazam pjevamo ne samo da je “Krist uskrsnuo od mrtvih”, već, također, i da je “smrću smrt uništio”.
On je osobno uskrsnuo od mrtvih, ali On je uništio i našu smrt, uništivši njenu vlast, njen očaj, njenu konačnost. Krist nam ne obećava nirvanu niti bilo kakav magloviti “zagrobni život”, već uskrsnuće života, novo nebo i novu zemlju, radost sveopćega uskrsnuća. “Mrtvi će uskrsnuti i oni koji su u grobovima zapjevat će radosnu pjesmu…” Krist uskrsnu, život obitava i život živi… To je smisao, to je beskrajna radost ove istinski središnje i osnovne tvrdnje Simbola vjere: “I uskrsnuo treći dan, po Svetom pismu”, to jest u skladu s onim spoznanjem života, s onim Božjim naumom za svijet i rod ljudski, za dušu i tijelo čovjekovo, za duh i tijelo, za život i smrt, koji nam je otkriven u Svetom Pismu. To je čitava vjera, to je čitava ljubav i čitava nada kršćanstva. I zato sveti apostol Pavao i kaže: “Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera vaša” (1Kor 15, 17).
Izvor: Pouke.org| Priredio: Miodrag Vojvodić
Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.
Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine, a zaređen je za svećenika 1946. godine.
Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.