Prva riječ

Oče, oprosti im, ne znaju što čine! (Lk 23, 34)

„I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.«“ (Lk 23, 33-37)

Krist razapet na križu, uronjen u duboku tjelesnu i duševnu patnju. Dok podnosi bol tijela i tjeskobu duše, oni koji su mu to nanijeli stoje oko njega, rugaju mu se i naslađuju se njegovim poniženjem. Njihova zloba i licemjerje otvaraju potresno pitanje o granicama ljudske okrutnosti i dubini nepravde. U takvu prizoru nameće se snažno pitanje o posljedicama takva stava i o Božjem odgovoru na njega.

Isus veli: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ I doista — ne znaju. Ne znaju ono najdublje: da je Bog Ljubavi, i upravo zato da se Bog utjelovio u Isusu Kristu, ne znaju da je Isus Bog koji je Ljubav. Jer da su je znali, da su barem naslutili ljubav koja se radi čovjeka grešnika utjelovila i koja se predala do smrti da ga otkupi, ne bi podigli ruke na Gospodina slave.

Mudrost ovoga svijeta to ne razumije. Ona vidi slabost gdje je snaga ljubavi, poraz gdje je pobjeda milosrđa. Ali postoji Mudrost Božja, skrivena i otajstvena, koju čovjek ne može shvatiti bez ljubavi. Kao što je rečeno: da su je upoznali, da su upoznali da je Isus Bog koji je Ljubav, ne bi Gospodina slave razapeli (usp. 1 Kor 2, 6-8).

Oni su znali mnogo — znali su suditi, osuđivati, mrziti — ali nisu znali ljubiti. A samo ljubav prepoznaje Ljubav. Samo srce koje ljubi može razumjeti što znači da Bog silazi k čovjeku, da se daje za njega, da umire za njegov spas.

I ja, premda mislim da znam, često ne znam ono najvažnije: koliko sam ljubljen. Zato i za mene vrijedi ta ista Isusova molitva: Oče, oprosti im, jer ne zna što čini. Jer da znam dubinu tvoje ljubavi, živio bih drukčije, ljubio bih više, praštao iskrenije.

Daj mi, Gospodine, upoznati tu skrivenu Mudrost — ne umom, nego srcem. Daj mi shvatiti ljubav koja se daruje do kraja, kako bih i sam mogao ljubiti, opraštati svoj braći kao što si Ti meni oprostio i u toj ljubavi pronaći istinu o sebi i o Tebi.

Kako veli Pavao: „Neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje.“ (Ef 3, 16-19)

Druga riječ

Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju (Lk 23, 43)

Usred buke razjarene gomile, općeg odbacivanja, ismijavanja i prezira, prvi glas koji priznaje Krista dolazi od jednoga osuđenika – desnog razbojnika. On kori svoga druga koji se izruguje Isusu: „»Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« I doda: »Isuse, sjeti me se kad dođeš u Kraljevstvo svoje. «“ (Lk 23, 40–42)

Dok svi drugi šute ili se rugaju, razbojnik na križu prepoznaje u Isusu Gospodara i Kralja. U času kada se čini da je sve izgubljeno, upravo on – izvan kruga učenika – javno ispovijeda vjeru i predaje mu se s pouzdanjem.

Krist, obraćajući se razbojniku koji se Boga boji i koji ponizno priznaje svoju krivnju, očituje svoje milosrđe: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23, 43). Time pokazuje da se sam Bog, neizmjerna Ljubav, prema nama očituje upravo kroz milosrđe. Zato s pravom možemo reći da je Božje ime – Milosrđe. Isus upravo jer je Bog Ljubavi u času svoje najveće patnje na križu pokajanom razbojniku oprašta grijehe i obećava raj.

Dragi Isuse, u tvojim riječima oprosta raskajanom razbojniku i ja, grešnik, nalazim temelj svoje nade u spasenje, oslonjen na tvoje neizmjerno milosrđe.

A sveti Pavao nas o toj nadi poučava: „Nada ne postiđuje, jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan. Doista, dok još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravednika umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.“ (Rim 5, 5–8)

Stoga Crkva na Veliki petak pjeva: „Ispovjedite se Gospodinu jer je dobar, jer je preveliko milosrđe njegovo.“ (Ps 136)

Treća riječ

Ženo, evo ti sina; Sine, evo ti majke! (Iv 19, 26)

„[Prije 33 godine] anđeo je […] došao k poniznoj Djevici iz Nazareta, kleknuo u molitvi i rekao: »Zdravo, puna milosti!« To nisu bile riječi: to je bila Riječ. »I Riječ je tijelom postala.« To je bilo prvo Navještenje.

Prošlo je devet mjeseci i [… po] riječima svetoga Luke, Marija »rodi svoga prvorođenog Sina i položi ga u jasle.« To je bilo prvo Rođenje.

Nazaret je prešao na Kalvariju, a čavli radionice u čavle ljudske zlobe. Krist s križa ispunjava svoju posljednju volju i oporuku. […] Kome bi mogao povjeriti dva blaga koja je volio iznad svega – Mariju i Ivana? Oporučno ih ostavlja jedno drugome, dajući odjednom sina svojoj Majci i majku svom učeniku. »Ženo!« To je bilo drugo Navještenje. »Evo ti sina!« To je bilo drugo Rođenje.

Marija je rodila svoga Prvorođenca bez trudova u betlehemskoj špilji; sada rađa svoga drugorođenog, Ivana, u trudovima Križa. U ovom trenutku Marija prolazi porođajne muke ne samo za svoga drugorođenog, Ivana, nego i za milijune koji će joj se roditi u kršćanskim vremenima kao »djeca Marijina«. Sada možemo razumjeti zašto je Krist nazvan »njezinim Prvorođenim«. Ne zato što je trebala imati drugu djecu po tijelu, nego zato što je trebala imati drugu djecu po krvi svoga srca. Uistinu, Božja osuda nad Evom sada se na nov način ostvaruje u novoj Evi, Mariji, jer ona rađa svoju djecu u muci. […] Kakva sudbina: imati Majku Božju za Majku i Isusa za Brata!“[1]

Neizmjerna Božja ljubav htjela je da u otkupljenju čovjeka, ostvarenome po Isusu Kristu, sudjeluje i sam čovjek. Marija je ona koja je, u ime cijeloga čovječanstva, sudjelovala u Kristovu otajstvu otkupljenja – od njegova začeća do smrti. Po posebnom daru milosti u bezgrešnom začeću te svojom savršenom suradnjom s Božjom milošću, Marija je kao čovjek svojim životom i djelima —potpuno oblikovan puninom milosti i bez ikakve ljage grijeha — na jedinstven i u ljudskom smislu savršen način sudjelovala u njegovu otkupiteljskom poslanju.

Postavši našom Majkom pod križem, ona svojim majčinskim posredovanjem, „rađanjem“, sudjeluje u našem uključivanju u Kristovo otajstvo te nas duhovno pritjelovljuje svom savršenom predanju Bogu. Tako mi, djeca Božja, po Marijinu majčinstvu postajemo na osobit način ljubljeni od Krista – kao sinovi iste Majke.

Četvrta riječ

Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio? (Mt 27, 46)

Četvrta riječ simbolizira patnju čovjeka napuštenog od Boga; peta riječ patnju Boga napuštenog od čovjeka.

Kada je Krist izgovorio četvrtu riječ s križa, tama je prekrila zemlju. Događaj muke i ubojstvo Gospodara prirode bili su toliko strašni da ni sama priroda nije mogla ostati ravnodušna, nego je „prosvjedovala“ uranjajući u tamu zajedno s Božjom patnjom.

Uistinu, sve je bilo tama! Najveća tama, u biti jedina istinska tama, jest odsutnost Boga. Isus se u svojoj otkupiteljskoj muci suočava s prividnom napuštenošću od Boga.

Da bi izrekao svoju tjeskobu i izrazio molitvu svoje beskrajne napuštenosti, moli 22. psalam: „Eli, Eli, lamma sabacthani?“ – „Bože, Bože moj, zašto si me ostavio?“ To je prvi stih liturgijske tužaljke Izraela kojim je, Duhom Svetim nadahnut, psalmist iskazao vapaj pobožne duše u nevolji.

Promatrajući Krista „čini se da je, na neki čudan, tajanstven način Njegova ljudska narav odvojena od Njegova nebeskog Oca, a ipak nije odvojena, jer kako bi inače mogao vikati: »Bože moj, Bože moj?« Ali baš kao što nam sunčevu svjetlost i toplinu mogu zakloniti oblaci, iako sunce ostaje na nebu, tako je došlo i do svojevrsnog povlačenja Očeva lica u strašnom trenutku u kojem na sebe preuzima grijehe svijeta…“[2]

Kristova patnja je otkupiteljska: On se u svojoj muci združio sa svakom mukom svakoga od nas; njegovo srce združilo se sa svakom boli i tamom našega srca. Združio se s boli svakog srca koje prolazi tamu odsutnosti Boga, s boli svakog srca koje se pita: „Bože, gdje si? Gdje si u mojoj bolesti, u bolesti moga djeteta, u smrti nevinih?“ S boli svakog srca koje pita: „Bože, zašto te nema? Zašto si me ostavio? I opet – zašto?“

No, „dok Isus izgovara početne riječi Psalma 22., već je tu zapravo prisutna cijela ova velika molitva – i sigurnost u uslišanje, koje će se pokazati u uskrsnuću… Vapaj u krajnjoj nevolji istodobno je sigurnost u Božji odgovor, sigurnost u spasenje – ne samo za samog Isusa, nego za »mnoge«.“[3]

Stoga si nas svojim vapajem iskupio od svake naše tame „odsutnosti Boga“.

Svojom četvrtom riječi pokazao si da ljudi više ne mogu reći da Bog ne zna što znači patiti u napuštenosti, ali si također pokazao da je u svakoj napuštenosti Božja ljubav prisutnija od same napuštenosti.

Peta riječ

Žedan sam (Iv 19, 28)

„Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« A ondje je stajala posuda puna octa. Natočiše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima.“ (Iv 19, 28)

Isus je time potvrdio riječi Psalma 22, koji je, kao što smo vidjeli, tada molio, a koji kaže: „Grlo mi je suho kao crijep i jezik mi se uz nepce lijepi“ (Ps 22, 16), kao i Psalma 69, 22: „U žeđi me mojoj octom napojiše.“

Zar Bogu može išta nedostajati? Bog je savršeno biće, samo blaženstvo, punina trojstvenog života ljubavi kojemu ništa ne može nedostajati. No, iz svoje neizmjerne ljubavi prema čovjeku, Bog je postao čovjekom u Isusu Kristu i tako postao potreban čovjekove ljubavi; već od rođenja — ljubavi Josipa i Marije, Getsemanja — molitve prijatelja, te konačno Križa — vode naše ljubavi.

Vrhunac ljubavi jest jedinstvo ljubljenih, koje se ostvaruje uzajamnom ljubavlju. Zbog svoje neizmjerne ljubavi prema nama, Bog se ponizio do našega čovještva kako bi nas uveo u jedinstvo ljubavi. Njegova žeđ jest žeđ upravo za tom ljubavlju – žeđ da mu čovjek, ja i ti, uzvratimo ljubav, da ona postane uzajamna, te da tako uđemo u jedinstvo ljubavi s Njime.

O, koliko me Bog ljubi! Ljubi me do te mjere da pati bez moje ljubavi, da čezne da ona bude veća i potpunija.

Žeđ za mojom ljubavlju potaknula Te da mi ti sam daruješ vodu kojom Te mogu napojiti: iz Tvojih probodenih rebara potekla su vrela Tvoga Srca, voda živa. Kao što kaže Pismo: „Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!“ (Iv 7, 38)

Bog se, iz ljubavi prema čovjeku, u Isusu poistovjetio sa svakim čovjekom i ostaje trajno žedan u čovjeku. „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ovih najmanjih, meni učiniste“ (Mt 25, 40). Daj, dragi Isuse, da odgovorim na Tvoju žeđ i potrebu za vodom, te jednom iz Tvojih usta čujemo: „Ožednjeh i napojiste me“ (Mt 25, 35).

Šesta riječ

 Dovršeno je (Iv 19, 30)

Sveti Ivan, svjedok Isusova umiranja, u svom nam evanđelju prenosi da je Isus, neposredno prije smrti, izgovorio: Dovršeno je. U grčkom izvorniku stoji: Τετέλεσται (Tetelestai). Korijen riječi, telos, znači svrha, cilj — što upućuje na ostvarenje cilja, ali i na postignutu puninu i cjelovitost.

Izrečena je ljubav do kraja; očitovala se njezina punina. „Ljubio je svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (εἰς τέλος ἠγάπησεν αὐτούς — eis telos ēgapēsen autous, (Iv 13, 1) — dakle, ljubio ih je do punine. Nije dovršen samo jedan čin; dovršena je ljubav.

„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15, 13)

Djelo koje mu je Otac dao da izvrši bilo je dovršeno. Ispijena je čaša koja ga nije smjela mimoići; otkupljeni smo ispijanjem te čaše do dna.

„Sada je bitka završena. […] Očev posao dovršen. Umjetnik je stavio posljednji dodir na svoje remek-djelo i s radošću snažno izgovara pjesmu trijumfa: »Svršeno je.«“[4]

Izvršivši naše otkupljenje, proslavio je Oca; no još je točnije reći: proslavivši Oca — očitovavši njegovu neizmjernu ljubav — izvršio je naše otkupljenje. „Ja te proslavih na zemlji, dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti.“ (Iv 17, 4)

Cjelovitost i potpunost, ono eis telos, ne uključuju samo cjeloživotnu ustrajnost u darivanju i ljubavi, nego i dar samoga života — uključuju smrt kao dar. Otkupljenje nije riječ, nego čin: darovani život. Štoviše, trajno darivanje kroz uprisutnjenjem tog otajstva u euharistiji: „Kruh koji ću ja dati tijelo je moje — za život svijeta.“ (Iv 6, 51)

Hoću li i ja, u povečerje svoga života, smjeti reći: Svršeno je? Jesam li izvršio nalog koji mi je povjeren? Moj je nalog živjeti — u vlastitom životu — život Božje ljubavi, živjeti Krista, a time i njegovo trajno umiranje. Kako nas sveti Pavao podsjeća. „Uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu.“ (2 Kor 4, 10-11). Kako bi se u meni ostvarilo: „S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.“ (Gal 2, 19–20)

Sedma riječ

Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! (Lk 23, 46)

„Njegova šesta riječ bila je krik retrospektive: »Dovršio sam djelo.« Njegova sedma i posljednja riječ je perspektive: »Preporučujem svoj Duh.« Šesta riječ bila je prema čovjeku; sedma riječ bila je prema Bogu. Šesta je bila oproštaj od zemlje; sedma Njegov ulazak u Nebo.“[5]

Sin se vraća Ocu. Bog je Otac, a njegov je dom kraljevstvo neizmjerne ljubavi. Stvoreni smo na sliku njegova Sina, i njegovim nam je otkupljenjem omogućeno da, kao sinovi u Sinu (usp. Gal 4, 4-7), baštinimo blaženstvo Očeva doma.

Tvoje pouzdano predanje duha u Očeve ruke, tvoje potpuno predanje Očevu zagrljaju, budi u nama vjeru da je i naša smrt prijelaz u taj isti zagrljaj te nadu da ćemo po smrti primiti sinovsku baštinu Očeva doma.

Sve to vrijeme Marija stoji podno Križa. Duh je predan Ocu a tijelo u krilo Majke. Ali kroz Marijine suze Betlehem se čini ponovno prisutan: glava okrunjena trnjem poput glave na njezinim grudima u Betlehemu, ruke rane opet dječje, stopala prikovana čavlima opet mala i zlata vrijedna, usne krvave ponovno hranjene njenim mlijekom. Svaki zagrljaj pod Križem podsjeća na jasle.

„Njegova bezgrešna majka, dala ga je [u Betlehemu] čovjeku; Kalvarija je Isus, kao što ga je grešni čovjek vratio tebi. Nešto se ispriječilo između Tvoga davanja u jaslama i Tvoga primanja na križu, a ono što se ispriječilo su moji grijesi. Marijo, ovo nije tvoj čas; ovo je moj čas — moj čas zloće i grijeha. Da nisam sagriješio, smrt ne bi sada mahnula svojim crnim krilima oko Njegovog grimiznocrvenog tijela; da nisam bio ponosan, pomirbena kruna od trnja nikada ne bi bila ispletena; da sam bio manje buntovan u koračanju širokim putem koji vodi u uništenje, stopala nikada ne bi bila izranjana čavlima; da sam bio osjetljiviji na Njegove pastirske pozive iz trnja i korova, Njegove usne nikada ne bi gorjele; da sam bio vjerniji, Njegovi obrazi nikada ne bi bili opečeni poljupcem Jude.“[6]

No, u tvojoj boli ljubavi, Majko žalosna, Kristove posljednje riječi: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23, 46) ispunile su te vjerom i nadom. Stoga te, s pouzdanjem, molim — Majkom vjere i Majkom nade — da me zagovaraš, kako bih živio tako da, kad se duša odvoji od tijela, stigne u Očev dom.

Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike sada i na času smrti naše. Amen.

[1] Fulton J. Sheen, The Seven Last Words, Our Sunday Visitor Huntington, Indiana 1933, str. 23-24, Naš prijevod.

[2] Fulton J. Sheen, The Seven Last Words, str. 33.

[3] Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, Verbum, Split 2007, str. 206,

[4] Fulton J. Sheen, The Seven Last Words, str. 51.

[5] Fulton J. Sheen, The Seven Last Words, str. 58.

[6] Fulton J. Sheen, The Seven Last Words, str. 61-62.