Krist je poštovao svoju majku. To je ključ za razumijevanje drevnoga kršćanskog nauka o Mariji, posebno njezina bezgrešnoga začeća, njezina vječnoga djevičanstva i njezina uznesenja na nebo

Sjećate li se doslovna značenja “svetosti” u hebrejskoj riječi kadoš? Ona znači “izdvojen”. Zlatne posude jeruzalemskoga hrama bile su odvojene za korištenje u bogoslužju. Niste mogli, na primjer, odnijeti kući svete svijećnjake i koristiti ih za osvjetljavanje svoje blagovaonice. Niti ste mogli pliticu u kojoj se držao prineseni kruh koristiti na ikojemu drugom mjestu osim u njezinu obrednu okruženju. Ove su stvari bile izdvojene za uzvišenu svrhu. To je značenje njihove svetosti.

Marija je također bila izdvojena. Ona je bila svjetiljka koja je nosila Svjetlo Svijeta. Njezino tijelo nije nosilo samo kruh Bogu prinesen, već sami Kruh Života. Bog ju je pripravio za ovu ulogu došavši k njoj dok je bila djevica; njezinoj je ulozi iskazao čast tako što je očuvao njezino djevičanstvo čitav njezin život. Ovo nije omalovažavanje spolnosti, jednako kao što čuvanje obrednoga posuđa nije bilo omalovažavanje zlata. To je priznavanje posebne svrhe.

Marija je trebala biti ispunjena Kristom i samo Kristom. To je značenje njezine svetosti. U istočnim Crkvama naziva je se i Panhagia, Presveta. Ovo je samo drugi način da je nazovemo “punom milosti”, kao što joj se anđeo obratio u Evanđelju po Luki. Ona je toliko prepuna milosti – Božjega života – da u njoj nema mjesta ni za što drugo. Sve je u njoj sveto. Dakle, poput hramskoga posuđa, nju se nije moglo vratiti običnoj zemaljskoj svrsi. Ostala je “vječno djevica”. Nije imala spolnih odnosa sa svojim mužem Josipom. Isus je bio njezino jedino dijete. U ovo su kršćani postojano vjerovali. Ovoga su se čvrsto držali i klasični reformatori, uključujući Martina Luthera, Johna Calvina, Ulricha Zwinglija i Johna Wesleyja.

Neki suvremeni kršćani (kao što je to bio slučaj i s jednim od prvih) prigovaraju da evanđelja spominju “braću Gospodinovu”. Međutim, taj tekst nema takvo značenje. U plemenskim se kulturama svi obiteljski odnosi – a posebno oni najbližih rođaka – smatraju “bratskima” i “sestrinskima”. Ni hebrejski ni aramejski jezik nemaju riječ za “rođaka” ili “daleko srodstvo”. Običaj da se rođake naziva “braćom”, odnosno “sestrama” i do danas se zadržao na mnogim mjestima Srednjega istoka i Afrike.

Ni Isusov naslov “prvorođenca” ne podrazumijeva rođenje druge Marijine djece po prirodnomu redoslijedu. Bio je to stručni termin židovskoga zakona kojim se opisivalo dijete koje je “otvorilo” majčinu utrobu – bilo da su nakon njega slijedila druga djeca ili ne.

Konačno, da su “braća Gospodinova” doista bila Marijina djeca, tada bi bilo nevjerojatno da bi brigu o njoj Isus prepustio apostolu Ivanu, kao što je napravio na križu (usp. Iv 19,26–27).

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Razlozi za vjerovanje”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.