Zašto Bog pripušta zlo? Ponavljam, skeptik će primijetiti da Bog nikako ne može biti sâmo dobro, inače bi njegovo stvorenje odražavalo to savršenstvo; nikako ne može biti svemoguć jer bi kao takav dosada već riješio taj problem.

Međutim, što ako je Bog sposoban poslužiti se zlom da bi pokazao svoju beskonačnu dobrotu i moć? Što ako on činom spasenja može napraviti veće dobro nego što bi to bilo moguće kada ne bi bilo zla?

Ako ste ikada prisustvovali zapadnomu obredu liturgije vazmenoga bdjenja, onda ste čuli ove riječi drevnoga hvalospjeva: “O, sretne li krivice! O, zaista potrebna Adamova grijeha!” E pa, nije li vas začudilo što Crkva slavi grijeh i krivicu kao “sretne”?

Koliko god velika bila ljepota i dostojanstvo grijehom netaknute ljudske naravi, ona se ne može usporediti s onime što nam je Bog dao u Kristu. Mogli bismo reći da nam je Bog dopustio da slomimo kost kako bi je on sam vratio na njezino mjesto i učinio ne samo jačom, već neslomljivom. Bog je pripustio ne samo da izgubimo milost izvorne svetosti, već i položaj koji smo imali kao njegovi sluge, njegovi poslušni robovi. Predvidio je da ćemo pokleknuti. On nije to uzrokovao, ali je pripustio da se dogodi. Postupio je tako kako bi nastalo slavno novo stvorenje koje nadilazi svaku mogućnost vlastitu ljudskoj naravi. Krist je dakle uzeo našu grješnu ljudsku narav i nije joj samo vratio život. On sam ju je uzeo tako da je život koji je obnovio u nama bio božanski život. Milost koju nam je dao bila je sudjelovanje u njegovu vlastitomu sinovstvu.1

Mi smo dionici božanskoga sinovstva Isusa Krista. Ovo je bît spasenja i suština katoličanstva. Krštenjem pritjelovljeni Kristu zajedničari smo božanske naravi (usp. 2 Pt 1,4). Pozvani smo da imamo udjela u životu Blaženoga Trojstva, zazivajući Kristova Oca kao “našega Oca”. Život ne može biti bolji ni savršeniji od toga. A ništa od svega ovoga ne bi bilo moguće da nije bilo gubitka izvorne svetosti padom prvih ljudi u grijeh – događaja kojega pak ne bi bilo da Bog nije pripustio mogućnost odabira zla. Evanđelje je, po Katoličkoj Crkvi, više od puke zakonske potvrde naše nevinosti. Nije to samo da mi stojimo pred Bogom Ocem slični Isusu. Ne, mi smo ispunjeni samim životom Božjim, koliko god to jedno stvorenje može biti. Ovo nikada ne bismo mogli sami postići. Bog je pripustio da padnemo u grijeh kako bismo mi, stvorenja, sami otkrili svoju slabost i ovisnost o njemu te veličinu njegova milosrđa.2

Mnogi ljudi misle da je spasenje nešto što nam Bog duguje. Oni ne shvaćaju težinu grijeha i ne razumiju pravu svrhu zakona.

Božji zakon u svim svojim oblicima – pa tako i naravni zakon – program je našega sazrijevanja kako bismo mogli gomilati navike na navike. Krjeposti su ništa drugo do oblici ljubavi koja je sama suština zakona.3 Ljubav se očituje u sebedarju, žrtvovanju sama sebe i samoprijekoru. Bog nam zapovijeda da se potpuno i bezuvjetno usmjerimo k svetosti zato što on zna da naša sreća i ispunjenje o tome ovise. Predamo li mu se u potpunosti, sve što smo napravili jest najmanje što smo mogli i trebali napraviti. “Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!” (Lk 17,10).

Bog ne postaje bogatiji onime što mu mi dajemo. Zakon ne postoji zbog njega. Naša svetost ne ide njemu u korist. Ide u korist nama. On nam daje zakon zato što je milosrdan. Ponavljam, zato što je milosrdan, dopušta da kršenje naravnoga zakona ima teške posljedice. Naime, čak i naravni zakon čovjeka na nešto potiče, a od nečega ga odvraća, tako da ćemo iz iskustva naučiti činiti dobro i izbjegavati zlo. Bog nam pripušta i patnju zato što je milosrdan. On nam ne će dopustiti da umaknemo programu zrelosti koji je čak i Isus Krist morao proći.

Gledajući očima vjere, nemojmo se čuditi zbog toga što Bog dopušta toliko patnje, već više zbog toga što je ne dopušta još i više. Mi ne promatramo svijet prepun nedužnih ljudi koji nepravedno pate. Mi promatramo svijet natopljen oceanima milosti budući da smo svi mi grješnici i da nitko od nas ne zaslužuje ni dah koji ćemo upravo udahnuti.

Sv. Pavao pitanje patnje postavlja u vječnu perspektivu: “Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rim 8,18). Naime, i sam je Krist pretrpio velika fizička zla, pa čak i moralna zla od ljudi koje je došao spasiti. Ako je to naša sudbina, on je htio da bude i njegova. A ako je to, dakle, bila njegova sudbina, trebali bismo biti zadovoljni što je jednako tako i naša. Naime, “[mi] smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo” (Rim 8,16–17).4

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Razlozi za vjerovanje”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. 

Footnotes

  1. Vrijedno promišljanje o tome kako Bog postiže veće dobro pripuštajući grijeh potraži u: Thomas Hibbs, Dialectic and Narrative in Aquinas, University of Notre Dame Press, Notre Dame, IN, 1995, 134–177. O našemu dioništvu u Kristovu božanskom sinovstvu kao o Božjoj milosti vidi posebno Matthias Scheeben, The Mysteries of Christianity, Herder, St. Louis, 1946.; vidi također Dom Wulstan Mork, Transformed by Grace: Scripture, Sacraments, and the Sonship of Christ; Columba Marmion, Christ, The Life of the Soul, Zaccheus Press, Bethesda, 2005. Hrvatsko izdanje: Columba Marmion, Krist – život duše, Verbum, Split, 2008.; William K. McDonough, The Divine Family: The Trinity and Our Life in God, Servant Books, Cincinnati, 2005.; F. Fernandez-Carvajal i Peter Beteta, Children of God, Scepter Publishers, Princeton, NJ, 1997. Hrvatsko izdanje: Djeca Božja, KS, Zagreb, 2007.
  2. Vidi Richard A. White “Sola Gratia, Solo Christo: The Roman Catholic Doctrine of Justification” (http://www.salvationhistory.com/library/apologetics/SolaGratiaSoloChristo.cmf); Richard A. White “Justification as Divine Sonship: Is ‘Faith Alone’ Justifiable?” u: Catholic for a Reason: Scripture and the Mystery of the Family of God, Scott Hahn (ur.) i Leon J. Suprenant Jr. (ur.), Emmaus Road Publishing, Steubenville, OH, 1998, 93–111.; Christopher J. Malloy, Engrafted into Christ: A Critique of the Joint Declaration, Peter Lang Publishing, New York, 2005.; Paul O’Callaghan, Fides Christi: The Justification Debate, Four Courts Press, Dublin, Ireland,1997.
  3. Vidi Servais Pinckaers, The Sources of Christian Ethics, Catholic University of America Press, Washington, DC, 1995.; Romanus Cessario, The Virtues, Or the Examined Life, Continuum, New York, 2002. Hrvatsko izdanje: Kreposti, KS, Zagreb, 2007.
  4. Vidi Norbert Hoffmann, “Atonement and the Ontological Coherence between the Trinity and the Cross” u: Mario Luigi Ciappi (ur.), Towards a Civilization of Love: A Symposium on the Scriptural and Theological Foundations of the Devotion to the Heart of Jesus, Ignatius Press, San Francisco, 1985, 213–266.; Norbert Hoffman, “Atonement and the Spirituality of the Sacred Heart: An Attempt at an Elucidation by Means of the Principle of ‘Representation’”, u: Faith in Christ and the Worship of Christ, Leo Scheffczyk (ur.), Ignatius Press, San Francisco, 1986, 141– 206.