Jer, ako smo se bar uglavnom odrekli Judine kese, grubih privezanosti za novac i zemlju, nismo se odrekli najopasnije i najrafiniranije opasnosti, a to je naš “ja”.

judina izdaja

Foto: screenshot iz filma Pasija

Iza pohvale, koju je Gospodin izrekao o ženi s alabastrenom posudom, evanđelist Matej odmah nastavlja: “Tada jedan od dvanaestorice, koji se zove Juda Iškariotski, otiđe glavarima svećeničkim i reče im: ‘Što ćete mi dati, da vam ga izdam?’ A oni mu odmjeriše trideset srebrnika. I od tada je tražio zgodu, da ga izda” (Mt 26, 14-16).

Koja opreka od prijašnjeg događaja!

Tamo dirljiva pažnja, ovdje prezir!

Tamo ljubav, ovdje mržnja!

Tamo povjerenje, ovdje izdaja!

Ta je opreka tako velika i tako stravična da nam gotovo zastaje dah kad gledamo s kolikom jednostavnošću evanđelist prelazi iz jednog događaja u drugi. Kao da je jedan iza drugoga nužno morao slijediti. Ili kao da se jedan iz drugoga izvija.

A ipak su između njih ponori i bezdani. Ta ti događaji predstavljaju dvije skrajnosti u svijetu, dvije skrajnosti u ljudskim dušama. Pa ipak se tako često javljaju jedan uz drugi. Mnogo puta čak u istoj osobi.

No sigurno nitko nije opreku tih dvaju događaja tako predvidio i tako osjetio kao Krist Gospodin. On je dobro znao da sve dublje zalazi u razdoblje muke i da je Judina izdaja samo početak onoga što ima doći. Znao je da će preostatak njegovih zemaljskih dana biti satkan od takvih grubih i teških kontrasta, da će u tim danima prevagnuti i sasvim ga sapeti teški i nemili događaji poput Judine izdaje.

Juda! Odabranik Kristov! Jedan iz njegove najuže okoline. Jedan od onih kojima je htio povjeriti Crkvu i duše! Jedan od onih kojima je htio povjeriti vlast nad samim Tijelom svojim.

Jedan od onih koji su uvijek bili uz njega. Koji su ga slijedili na svim njegovim putovima. Koji su ga poznavali kao što prijatelj poznaje prijatelja. Koji su sjedili s njim za istim stolom i jeli s njim iz iste zdjele.

Zato je Isus i mogao reći o Judi: “Koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, onaj će me izdati. Sin čovječji ide, istina, kao što je pisano za njega; ali teško onome čovjeku koji izda Sina čovječjega. Bolje bi mu bilo, da se nije rodio čovjek onaj.’ Tada prozbori Juda, izdajnik njegov i reče: ‘Da nisam ja Rabi?’ Kaže mu: ‘Ti kaza!” (Mt 26, 22-25).

Eto, Spasitelj je unatoč svoje velike delikatnosti i nježnosti jasno pokazao tko je njegov izdajnik. Možda je time mislio uzdrmati njegovu savjest. Možda je htio probuditi njegove plemenitije osjećaje.

Ali izdajnik je ostao tvrd. Ogradio se od Krista visokim zidom sebeljublja i pohlepe. Prezreo je njegovu blizinu i ljubav. U njegovoj je duši bio mrak kao što je bila mračna noć u koju je ušao iz dvorane posljednje večere…

I tad se još jednom sretoše Krist i Juda – u Getsemanskom vrtu! Ali Juda tada više nije bio među njegovima, već je došao s četom koja je nosila mačeve i toljage. I pred tom četom i pred apostolima poljubi on svoga Učitelja, a u isti ga čas tim cjelovom i izda.

“Koga ja poljubim, onaj je, držite ga!” i cjeliva Gospodina. A Isus mu reče: “Prijatelju, zašto si došao?” (usp. Mt 26, 48-50).

Prijatelju! Nije ga nazvao slugo i robe! Ni ništavo stvorenje! Pa ni njegovim imenom: Judo! Ne! On ga i sad, u času izdaje, zove: Prijatelju!

Ali on, Juda, ostao je i u tom času tvrd kao kamen. Ostao je tvrd i na najtopliji glas i najnježniju riječ koju mu je Sin Božji mogao u tom času upraviti.

Stanimo malo kod tog susreta njihova na posljednjoj večeri. Stanimo kod izdaje u Getsemanskom vrtu. Da bolje uočimo lik izdajice. I da prisluhnemo najpotresnijem dijalogu, koji se ikada odvijao između Boga i jedne duše.

Između Boga koji je sama dobrota i duše koja je ogrezla u samu mržnju.

Između Boga koji je beskrajno davanje i duše koja je izgorjela od sebičnosti i strasti za novcem.

Između Boga koji je sama nježnost i duše koja je sama tvrdoća i mrak.

Da, taj je dijalog bio strašan. A izdaja još strašnija! Pa ipak! Zar je Juda jedini izdajnik od onih vremena do danas? Zar je njegov slučaj tako osamljen i njegov razgovor s Bogom tako rijedak u povijesti duša? O ne!

Izdaja Judina ponavlja se u svim pravcima i smjerovima kroz vjekove. Možda nije tako oštra i tako strašna kao Judina, ali ona se šulja i traži hrane u svim ljudskim srcima. I nitko ne može kazati da nije u većoj ili manjoj stvari postao sudionik Judine izdaje.

Jer svaki je grijeh zapravo izdaja.

Naši grijesi Judin su grijeh u nastavcima.

I naša izdajstva produženje Judina izdajstva.

Ta izdaja, izdaja grijeha, obuhvaća sva kopna, sva ljudska naselja, sve vjekove, sva vremena.

To je izdaja kojoj nema kraja.

Korijen je njezin u raju zemaljskom, a raslinje se njezino razvilo i zazelenilo kraj bakalja koje su u mrkloj noći zaplamsale pred Getsemanskim vrtom.

Jedno i drugo povreda su velikoga Boga. Kod svakoga, pa i najsitnijega od njih, bio je sličan psihološki proces kao i kod Judina grijeha, Judine izdaje.

Trebalo je birati između Boga i stvorenja.

Trebalo je Bogu dati prednost.

Trebalo je sačuvati unutarnju slobodu prema svemu stvorenom.

Nutarnju neprivezanost na materiju i ono, što zovemo trostrukom požudom.

Ali ne! Mi smo dali prednost stvorenju.

Izabrali smo nešto maleno i bezvrijedno umjesto Boga.

Pustili smo da nas zarobe niske i neznatne stvari.

Postali smo plijen materije i trostruke požude.

I između nas i Boga razvijao se potresan dijalog.

Jer Bog je i nas milovao. Nije tako lako pustio da odemo od njega. Htio nam je u posljednji čas otvoriti oči. Htio nas je pridržati svojom milinom. I nama je govorio nježnu riječ: Prijatelju!

Ali sve badava. Mi smo se okrenuli od njega kao Juda. Čvrsto smo stegnuli vrećicu s novcem i otišli u mrklu noć.

A ta vrećica s novcem – to je naša sebičnost i sebeljublje. Jer svaki grijeh, svaki propust, svaka slabost, svaka pogreška naša ima svoj korijen u sebičnosti.

Pustimo velike i omašne stvari. Tamo je sebičnost i previše vidljiva. Ali koliko sebičnosti ima u sitnim i naoko malim stvarima.

Tu je naša oholost i nadutost. Tašto i oholo adoriranje pred svojim mišljenjem i svojim sudovima. Pravdaštvo i nadmetanje pred drugima. Precjenjivanje svoga rada, a podcjenjivanje tuđega. Mišljenje, da mi sami sve najbolje obavimo i da nam nema zamjene.

Sve je to sebičnost, obična ljudska sebičnost, koja nas guši u svim pravcima, u svim varijantama, u svim oblicima.

Sebični smo onda kad ne damo drugima pred sebe. Kad smo prema drugima uski, tjesnogrudni, opori. Kad ne razumijemo tuđi rad i tuđe potrebe. Kad ne sudjelujemo u radostima i žalostima bližnjega. Kad pred bližnjim tako stišćemo i branimo svoj “ja” da ne samo da se ne sjetimo na njegove potrebe, već smo tako škrti da mu ne priuštimo ni jedan veseli pogled, nijedan srdačan osmijeh.

Sebični smo kad se zatvaramo u svoje probleme i jade. Kad toliko gledamo u njih da zaboravljamo kako izvan nas još netko postoji i kako taj isto tako nosi neke probleme i jade.

Sebični smo kad ne podnosimo tuđe uspjehe, kad teško slušamo kako druge hvale i kako im se dive. Sebični smo, puni sebe, kad reagiramo na svaku riječ koja nam nije po volji, kad se uzrujavamo na svaku šalu na naš račun.

Sebični smo kad pustimo da nas zarobi naša osjetljivost, zlovolja, malodušnost, razdražljivost. Kad se ponašamo kao da samo mi postojimo, kao da smo mi i naš “ja” centar svega, centar svijeta, a sve ostalo, i ljudi i događaji, treba da nama služi.

Sebični smo kad tražimo prva i najvidljivija mjesta i kad tako uporno branimo svoja prava…

Sebični smo kad ne podnosimo da nekoga iz naše okoline hvale, priznaju njegove kreposti i vrline.

I tako bismo mogli nizati bez kraja. Hotimično sam se ovdje zadržala tako dugo, jer mi često puta zaboravljamo da Bogu služimo po bližnjemu i koliko smo se u odnosu s bližnjim odrekli sebe, toliko smo i Bogu bliži i miliji.

A može li tkogod reći da sve ovo što sam nabrojila nisu veće ili manje izdaje?

Veće ili manje bježanje od Boga?

Veće ili manje zapostavljanje Boga?

Jer, ako smo se bar uglavnom odrekli Judine kese, grubih privezanosti za novac i zemlju, nismo se odrekli najopasnije i najrafiniranije opasnosti, a to je naš “ja”.

Možda će i opet netko kazati: Pa to su sitne, male stvari, sasvim obične ljudske pogreške kojih se čovjek ne može otresti.

No, ne zaboravimo da pred Bogom gotovo i nema malih stvari.

I naša mala izdajstva velika su izdajstva.

I naše male pogreške – velike pogreške.

I naši mali padovi – veliki padovi.

Jer Bog je tako velika i neizmjerna ljubav da je i najsitnija stvar osjetljiva povreda te velike i neizmjerne ljubavi. Pogotovo kod onih duša koje su više primile i koje tu ljubav savršenije poznaju.

Eto, izdaje kojoj nema kraja.

Izdaje u obliku grijeha, grijeha svijeta i naših osobnih grijeha.

Eto, izdaje koja teče u beskonačnost.

Od prvoga čovjeka do danas.

Od Getsemanskog vrta do onih koji se hrane kod Božjeg stola…

Mislimo na to!

Na svoje grijehe, grijehe svoga naroda, na grijehe svijeta.

I ne zaboravimo na onaj nježni Kristov: Prijatelju, zašto si došao? Juda, zar cjelovom izdaješ Sina Božjega?

Prijatelju, dušo, zar sam te stvorio za grijeh, za izdaju?

Odgovorimo na to sami u tišini svoje duše i srca.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Sudionici muke Kristove. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru Službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD