KATOLIČKI LJETNI KAMP

Reportaža: Isus Krist u logoru smrti na Golom otoku

Jedno od najzanimljivijih i najvažnijih sabiranja Crkve ove godine, a možda i posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj, dogodilo se u bivšem logoru smrti na Golom otoku. Tamo, u kampu mladih, cijelo se ljeto klanjalo pred Presvetim, pjevalo, molilo i razmišljalo nad ljudskom patnjom i grijehom. Prenosimo tekst o tome događanju koji je objavljen u časopisu Glasnik Srca Isusova i Marijina.

unnamed goli otok

„Isus… Na putu prema pristaništu uz obalu smo vidjeli nekoliko razrušenih zgrada. Iako ih nisu urušile granate, nego vrijeme, prva pomisao je bila rat. Daleka tema, no uvijek prisutna. Put od pristaništa do kampa otežava vrućina, teška prtljaga, uzbrdice, no razmišljam kako je to neusporedivo s težinom života bivših stanovnika otoka koji nisu bili tamo svojom voljom. To mi daje snagu čak i da ubrzam. Kamp: zaraslo dvorište puno stakla, ruševne zgrade, spavaonice golih zidova bez prozora, žica, rešetke, kamen… Osjećam: mjesto vrišti od boli. Pomislim: “Isuse, gdje si ti bio?!” Pomalo sam ljuta, zapravo jako tužna.“

Ovako svoje prve korake po logoru patnje i smrti opisuje Đurđica, sudionica kampa mladih koja je tjedan dala bila na otoku u molitvi i šutnji.

Kamp je organizirala udruga Magis, ili, bolje rečeno, organizirao ga je karizmatični isusovac pater Ike Mandurić uz pomoć svoje desne ruke, gđice Terezije Klaić, koji upravljaju malom vojskom volontera zaljubljenih u Crkvu i Krista.

Zamolili smo Mariju, koordinatoricu duhovnih vježbi u kampu, i suradnicu Glasnika, da nam kaže par rečenica o kampu.

„Počelo je sve s radnim terminom i pripremom kampa“, kaže nam Marija, „nastavilo se političko-povijesnim terminom gdje je 20 mladih slušalo iskusne predavače, razmjenjivalo iskustva i nastojalo pri uređivanju kampa. Ipak, vrhunac su svakako četiri tjedna duhovnih vježbi u suradnji s voditeljima: p. Mravkom, p. Šujevićem, p. Barunom i p. Maslaćem. Dakle, cijeli kolovoz svaki tjedan oko 25 mladih ovdje dolazi šutjeti i razmatrati po Ignacijevoj metodi.“

Kako ljudi reagiraju na kamp i na, vjerujem, njima neobične aktivnosti na zloglasnom otoku, pitamo Mariju.

„Sama prisutnost katoličke mladeži ovdje izaziva čuđenje turista. Oni postaju znak Onoga koji jedini omogućuje slobodu. Tako i ovo mjesto koje južnjaci zovu Pržun, što znači zatvor, postaje, zahvaljujući ovom programu i polaznicima, simbolom slobode. Nekoć su se zatvorenici penjali na brdo i gledali u Velebit čeznući za slobodom. Danas se mladi zagledaju u svoju nutrinu želeći pronaći Krista koji je sloboda sama.

Iznenađeni upiti turista, avanturista i lokalnih znatiželjnika naveli su me da razmišljam kako je ovo većini ljudi mjesto patnje kojeg se zgražaju i sablažnjavaju. Prođu njime u express vlakiću, poslikaju se i odjure. Ili dođu s jahtama i upale glazbu na najjače da zagluše tišinu u kojoj bi mogli čuti golu istinu o čovjeku i što je sve čovjek kadar.“

Inače, nama mlađima, Goli otok je prilično nepoznat i nezanimljiv, kao neka sjena iz dalekih prošlih vremena. Gledam na internetu tražeći informacije o logoru. Nalazim u Wikipediji:

„Sve do Prvog svjetskog rata na Golom otoku nije bilo naselja, kada je Austro-Ugarska tu napravila logor za ruske zarobljenike s istočnog bojišta. Poslije Drugoga svjetskog rata za vrijeme socijalističke Jugoslavije prva skupina kažnjenika došla je na Goli otok, točnije, bila izbačena iz broda na stijene, 9. srpnja 1949., ukupno oko 1200 ljudi i označila je početak osnivanja Gologa otoka kao strogog zatvora (robije), gdje su isključivo bili zatvarani politički zatvorenici.“

14054328_1751171168433991_6891866940533225322_o

Pronašao sam i jedno potresno svjedočanstvo bivšeg logoraša Vladimira Bobinca:

“U čemu je strahota tog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Hrvatskoj, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se logoru ubijao čovjek u čovjeku. To je bila osnovna logika. Sada često čujem kako ljudi kažu da su imali nekoga tko je bio na Golom otoku, ali nikada nisu o tome pričali. Zato što smo svi mi duboko pogođeni onim što smo ondje doživjeli. U nama je bio ubijen čovjek, to je osnovno. Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota.“

Ovo ljeto je drukčije, mladi su na otok donijeli Krista. Mate, jedan od sudionika, nam priča:

„Goli otok – mjesto stratišta duha, kako reče jedna od brojnih žrtava, za nas je postalo mjesto molitve, mjesto izgradnje duha, mjesto gdje Duh Božji djeluje na vidljiv način. Staze po kojima su zatvorenici bili primorani hodati postaju stazama našeg hodočašća, zatvoreničke ćelije ispunjene bolom postaju mjestom utjehe kroz razgovore s pratiteljima, kamenje koje su zatvorenici krvavo nosili postaju mjestom odmora, igralište postaje mjestom sakramentalne Kristove prisutnosti, a priroda koju zatvorenici nisu smjeli niti pogledati, postaje okrjepom naših duša… Ipak, ono što bode srce je istina o Golom otoku koja izbija iz svakog kamena, bilo na putu, bilo u zgradama. Upravo je zbog patnje zatvorenika ovo mjesto potrebno molitve, potrebno vidljive Kristove prisutnosti koja jedina može oprati grijehe koji su tu počinjeni.“

13987568_1751170995100675_5450391333133979227_o

Zaista je to mjesto potrebno molitve i Kristove prisutnosti, kako kaže Mate. Ima li boljeg načina nego učiniti ta svjedočanstva i te potrebe za molitvom dijelom Glasnika Srca Isusova i Marijina, glasnikom koji dopire do mnogih vjernika i koji će čitajući ova svjedočanstva uputiti Bogu molitvu i vapaj. Upravo poput mladog Ive koji je svoje iskustvo kampa sabrao u prekrasnu molitvu:

„Na mjestu gdje je vladala mržnja, ja sam učio o bezuvjetnoj ljubavi. Na mjestu gdje se sijao strah od smrti, ja sam učio o veličanstvenosti života. Na mjestu gdje se htjelo zatrti dostojanstvo, ja sam učio o neuništivosti slike Božje u nama. Na mjestu gdje nije bilo radosti, moja duša je zadobila radost. Došao sam razumjeti patnju, a Gospodin mi je pokazao ljubav iza te patnje.“

O temi kampa na Golom otoku progovorio je i pater Ike Mandurić i odgovorio na pitanje “što rade mladi katolici i katolkinje na Golom otoku i zašto baš Goli otok?”.

“Prkose svijetu koji podcjenjuje njihovu plemenitost. Ništa nije uvredljivo kao podcjenjivanje koje sumnja u ljudski osjećaj za dobro, sveto, i koje mladog čovjeka svodi na proždrljivost, nasladu, egoizam, tek na požudu i ono animalno. Iz inata prema takvim podcjenjivanjima, mladi čovjek koji je naslutio da se može oteti takvim kratkovidnostima, spreman je poći do na kraj svijeta da pronađe putove do vlastitih ideala.

Goli otok je bio izvrstan način za iskazivanje takvoga prkosa: tamo gdje je smrt, neljudskost i bezboštvo mislilo da igra posljednji čin, dolazi sveta misa, molitva, dobrota, blagost, praštanje, požrtvovnost. Na otoku koji je postao sinonim zla i na kojem se razotkrilo sve ono što je bezboštvo namrlo jednoj ideologiji, mladi otkrivaju potencijale lijepoga i života koje otok u Božjem naumu nosi u sebi. Zapravo, otkrivaju njegov izvorni smisao. Evo, posljednji dolaze oni koji su trebali doći prvi, i koji tako imaju veće pravo na njega, jer dolaze po volji Stvoriteljevoj”, odgovorio je pater Ike, komentirajući i one koji će cijelu priču doživjeti kao “šuplju priču o fašistima i komunistima koju svakodnevno slušamo u medijima”.

14034753_1751171018434006_6927166967807894759_n

“Ni komunizam ni fašizam nemaju ništa s hrvatskim bićem. Ovo je priča o zlu koje truje narod, i dobru koje je za narod. Svaki komunist i fašist su žrtve zla u koje su povjerovali. U Hrvatskoj danas nema ni fašista ni komunista. Ali ima ranjenih koji ne znaju put natrag. Nitko neće povjerovati da su ove molitve i mise za njih. Zapravo, ni mi koji ondje dolazimo, u početku to ne shvaćamo posve jasno. No, to mjesto i ta patnja od koje svatko glavu okreće, privlači nas. Kao što znanstvenik nastoji dokučiti tajne koje nitko ne razumije, tako kršćanin, koji vjeruje u dobro i zna da je svugdje trebalo biti dobro, nastoji doprijeti do najvećih pustinja ljudske boli i bijede. Stoga ovo mjesto nismo mogli mimoići. Danas bih rekao: bilo je tako jasno da moramo dospjeti ovdje i posvetiti ovo mjesto. Golo od ljubljenosti, a tako ljubavi žedno”, rekao je pater Ike.

Na koncu, prenosimo i dva svjedočanstva sudionika kampa:

Negdje sam putem izgubila Boga i sada ga ponovno našla

Moje iskustvo Golog otoka mogu ovako opisati: “Per aspera ad astra” (Preko trnja do zvijezda). Baš tako me Isus uveo u puninu života i Njegove neizmjerne ljubavi!

Na Goli otok sam došla kao tipična gradska cura s fobijom od svega što gmiže, hoda ili leti, averzijom prema higijenskim uvjetima na otoku, samo sam razmišljala kako ću ja bez pegle za kosu i svih drugih fancy pomagala za održavanje “ljepote”, one svjetovne ljepote. A čučavac jednom u životu vidjela i to davne 1990… Sve u svemu, meni je to bio ogroman izazov, a šutnju da i ne spominjem.

Moj život do Golog otoka je bio vrlo lijep, imala sam sve ono svjetovno što čovjek može poželjeti, svoj stan, auto, lijep posao, super plaću, garderobu, ali sam negdje putem izgubila Boga.

Imala sam vrlo narušen odnos s Isusom, osjećala sam se ostavljenom i zaboravljenom i to bi mu u svakoj prilici predbacila.

14067653_1751171471767294_1263522970045603634_n

Iako sam na otok došla kao vrlo samouvjerena osoba, potpuno samostalna i neovisna, blagi, brižni i nježni Isus pokazao mi je upravno suprotno. S toliko strpljenja i ljubavi mi se obraćao, tako nježno ulijevao more svoga milosrđa u moje srce i u njemu lagano slagao svoj mozaik.

Polagano, ali doista polagano, da me ne povrijedi, otkrivao mi je sve ono duboko zakopano u srcu s čim sam došla. Moje srce je bilo zgarište. Nikad, ali nikad do tad nisam uvidjela koliko sam imala iskrivljenu i nagrđenu sliku same sebe. Sebi sam bila bezvrijedna i u meni nije postojalo ništa vrijedno, pogotovo ne nešto što bi bilo vrijedno Božje ljubavi. Dobri Isus je bio toliko osjetljiv na moje suze i moju patnju da me ni na trenutak nije ostavljao. Svojom ljubavlju liječio je moje bolne rane i čistio moje srce. Također mi je na vrlo nježan način, kao malom djetetu ukazao na moje loše osobine na kojima trebam raditi.

Pa eto, u svemu tome sam zaboravila na peglu, kraljevsku wc školjku, mirišljave kupke, veliki udobni krevet s deset jastuka. Kad sve blago ovoga svijeta ne može ispuniti moje srce i dušu i ne može mi dati tu ljubav za kojom čeznem.

Vrlo mi se teško i bolno bilo vratiti u ovaj stvarno-lažni svijet, čeznem za šutnjom i mirom jer želim ljubomorno zadržati ovu milost, ljubav i čistoću srca što duže. I znam da ovaj put za mene još nije gotov. Isus iznad svega.

Hvala Vam na svemu. Hrana je bolja nego u Esplanadi! Goli otok je RAJ NA ZEMLJI!

A svećenici i pratitelji: Bog doista sebi bira najbolje.

Marija S.

14068020_1751171751767266_1225335296656774291_o

Bog me poslao na Goli otok

„Bojiš se?“ pita me frendica na dan odlaska na Goli otok. „Nimalo“, kažem ja, i sama iznenađena tom spoznajom. Zapravo, osjećala sam toliki mir koji me pratio cijelo vrijeme boravka na otoku, čak i u trenucima unutarnjih borbi svojstvenih duhovnim vježbama. „Mir koji nadilazi svaki razum.“ (Fil 4,7)

Jer zaista, tko bi razuman proveo svoj ljetni godišnji odmor u bivšem logoru i zatvoru, u šutnji? Netko je mudro zaključio da je najbolji odmor u Bogu, a ne od Boga. Duhovne vježbe same po sebi najbolji su odmor, a Goli otok kao mjesto održavanja bio je samo šlag na torti.

Na kraju vježbi shvatih da sam po dolasku bila u stanju sličnom apostolima nakon Gospodinova raspeća. Razočarana nekim životnim situacijama, umorna, prestrašena, pomalo prevarena (kako je apostole opisao p. Hrvoje). I kud me takvu Bog poslao na Goli otok? Na otok toliko opterećen prošlošću, došla sam pomiriti se s vlastitom prošlošću. Na otok kojemu je dosta šutnje, došla sam šutjeti. Na otok koji ne zna za drugo osim za mržnju i zlo, došla sam tražiti Ljubav. I ljubiti. Na taj otok na kojem se sustavno radilo na uništenju čovjeka i njegove osobnosti, poslao me Bog da otkrijem istinsku sliku o sebi i da spoznam da sam ja već Netko, netko jako važan Bogu. Na mjestu gdje su drugi sanjali slobodnu budućnost jer je stvarnost bila presurova, Bog me pozvao da budem ovdje i sada. Smjestio me u zatvor da bi me oslobodio.

Bogu je sve moguće, pa i iz takvog mjesta napraviti brdo Preobraženja. Iz dana u dan preobražavao je moju nutrinu. Osjetila sam to, između ostalog, gledajući uništene zgrade i prirodu oko sebe, misleći: „Kako je lijepo!“ Bivajući s Bogom, sve mi se činilo lijepim.

Slika koja mi se posebno urezala u pamćenje bio je pogled na stijenu na koju se pod svjetlom baterije reflektirao izloženi Presveti oltarski sakrament. (Podsjetilo me to na onaj Batmanov signal koji se aktivira u slučaju opasnosti.) Ta stijena koju je Bog stvorio i postavio baš tamo, svjedočila je svim patnjama i svom zlu tog mjesta. Stijena koja je sigurno nebrojeno puta čula pitanje: „A gdje je sada Bog?“, doživjela je biti obasjana Njegovim likom. Evo, stijeno, tvoga Stvoritelja!

Vrijednost kampa na Golom otoku baš je u tome što na otok dovodi Boga i život, prije svega u hrabrim mladim ljudima, koji njegovo tlo natapaju molitvom i pokorom. Oni manje sretni prije nas sadili su tamo drveće, u čijem škrtom hladu sada mi možemo sijati sjeme molitve i Božje prisutnosti.

Valentina

Bitno.net

Fotografije: Facebook Magis i privatni arhiv.

Objavljeno: 9. rujna 2016.

Možda vam se svidi