Božanski Duše, prosvijetli mi um i zapali mi srce dok promišljam Isusovu muku. Pomozi mi da otkrijem tajnu te ljubavi i patnje moga Boga koji, postavši čovjekom, pati, umire za mene.

Vječni, Besmrtni, ponižava se i proživljava neviđeno mučeništvo, nedostojnu smrt na križu, obasut uvredama, zvižducima i porugama, kako bi spasio stvorenje koje ga je uvrijedilo i koje se valja u blatu grijeha.

Čovjek uživa u grijehu, a Bog je poradi grijeha nasmrt tužan. Od strahote užasne muke znoji se krvavim znojem…

Ne, ne mogu prodrijeti u to more ljubavi i boli, ako mi tvoja milost, o Bože moj, u tome ne pomogne! Otvori mi put u najintimnije dubine Srca Isusova kako bih mogao ondje sudjelovati u gorčini koja ga je odvela u Maslinski vrt, sve do vrata smrti, i utješiti ga u njegovoj najdubljoj osamljenosti. Daj mi da se ujedinim s Onim kojega je napustio Otac, i On sam, kako bih trpio njim!

Marijo, Majko boli, daj mi da slijedim Isusa i intimno sudjelujem u njegovoj Muci i u tvojoj tuzi!

Moj anđele čuvaru, očuvaj moje darove u trpećem Isusu i ne daj da se ikada od njega odvoje…

Na kraju svoga zemaljskog života, nakon što nam se potpuno predao u Sakramentu svoje Ljubavi, Gospodin odlazi u Maslinski vrt za koji njegovi učenici znaju, no za koji zna i Juda. Na putu do vrta on ih poučava i priprema na svoju skorašnju Muku. Poziva ih da otrpe, iz ljubavi prema njemu, sve klevete, progone, sve do smrti, kako bi se preobrazili i bili slični njemu, svome Božanskom uzoru.

U trenutku kada počinje njegova gorka Muka, on ne misli na sebe nego na tebe.

Koliko je duboka ljubav njegova Srca! Njegovo sveto Lice puno je tuge i nježnosti. Riječi mu izlaze iz najvećih dubina njegova Srca i prepune su ljubavi.

‘O, Isuse, moje je srce potreseno dok razmišljam o ljubavi zbog koje trčiš ususret svojoj Muci! Naučio si nas daje najveća ljubav dati svoj život za one koje ljubiš. A ti se upravo spremaš potvrditi te riječi vlastitim primjerom.’

Učitelj se u vrtu udaljava od svojih učenika i samo trojicu od njih vodi da budu svjedoci njegove Agonije – Petra, Jakova i Ivana. Oni su vidjeli njegovo preobraženje na brdu Tabor, no hoće li imati snage prepoznati Bogočovjeka u tome biću skršenu zebnjom od smrti?

Na ulasku u vrt kaže im: ‘Ostanite ovdje! Bdijte i molite da ne padnete u napast! Budite na oprezu neprijatelj ne spava. Unaprijed se oboružajte oružjem molitve da vas ne iznenadi i ne odvede u grijeh. Čas je tmine.’

Nakon što ih je opomenuo, odlazi malo dalje i pada ničice, licem prema zemlji. Duša mu je uronjena u more gorčine i velike patnje.

Kasno je. Blijeda noć puna je zlokobnih sjena. Mjesec kao da se zacrvenio od krvi. Vjetar puše kroz krošnje stabala i prodire sve do kostiju. Cijela priroda kao da dršće od te strašne tajne!

Noć kakve nikada nije bilo!

Screenshot iz filma Pasija

Eto na kakvo mjesto Isus odlazi moliti se. Svojoj svetoj čovječnosti oduzima snagu na koju ima pravo po svojoj združenosti s njegovom Božanskom osobom. Uranja je u ponor tuge, tjeskobe, poniženja. Njegov duh kao daje potonuo…

On unaprijed vidi cijelu svoju muku.

On vidi Judu, svog apostola, onoga kojega je toliko volio, kako ga prodaje za samo nekoliko novčića… Evo ga kako dolazi prema Getsemaniju kako bi ga izdao i predao! A nije li ga on nedavno nahranio svojim Tijelom i napojio svojom Krvlju? Pao je ničice preda nj, oprao mu noge, privio ih na svoje grudi, poljubio ih svojim usnama. Što sve nije napravio kako bi ga zaustavio prije nego što počini svetogrđe ili kako bi ga barem nagnao da se pokaje! Ali ne, evo ga kako trči u svoju propast… Isus plače.

On vidi kako ga vuku ulicama Jeruzalema gdje su mu, prije samo nekoliko dana, klicali kao Mesiji, Vidi kako ga pljuskaju pred velikim svećenikom. Čuje ih kako viču: ‘Ukloni!’ Njega, tvorca života, kao krpu povlače s jednog suda na drugi.

Narod, njegov narod, koji je toliko volio, toliko obasipao, zviždi mu, izvrgava ga ruglu, glasno traži njegovu smrt, i to kakvu smrt! Smrt razapinjanjem na križ. On čuje njihove lažne optužbe. Vidi kako ga bičuju, krune trnovom krunom, ismijavaju, pozdravljaju kao lažnog kralja.

Vidi kako ga osuđuju na križ, kako se penje na Kalvariju, kako ga svladava njegov teret, kako posrče, pada…

Evo ga kako stiže na Kalvariju, kako su mu svukli odjeću, položili ga i nemilosrdno pribili na križ, podigli ga da ima pogled i na nebo i na zemlju. Dršćući visi s čavala, u neopisivim mukama… Moj Bože! Poslije dugačke trosatne agonije klonut ce okružen zvižducima ološa opijenog bijesom!

Vidi kako mu grlo i utrobu prži žestoka žeđ i, kako bi je utažio, ocat i žuč.

Vidi Oca koji ga napušta i Majku shrvanu od boli.

Za kraj, ta sramotna smrt između dva razbojnika. Iako jedan od njih to priznaje i može biti spašen, drugi huli i osuđen umire.

Vidi Longina koji se približava kako bi mu probo srce.

Evo kako se izvršilo krajnje poniženje tijela i duše koji se odvajaju…

Sve to, scena po scena, prolazi mu pred očima, plaši ga i satire.

Hoće li odustati?

Od prvoga časa sve je prigrlio, sve prihvatio. Čemu onda toliki strah? Zato što je svoju svetu čovječnost izložio kao štit koji hvata udarce Pravde, povrijeđene grijehom.

Njegov napušteni duh živo osjeća sve što će morati propatiti. Kakav grijeh, takva kazna… Obuzimaju ga crne misli jer je sam sebe prepustio jezi, slabosti, tjeskobi.

Kao da dodiruje vrhunac boli. Bacio se ničice, licem prema zemlji, pred uzvišenošću svoga Oca. Sveto Lice Bogočovjeka koji uživa u blaženoj viziji leži ondje, u prašini, neprepoznatljivo.

‘Moj Isuse! Nisi li ti Bog? Gospodar Neba i zemlje? Jednak Ocu? Zašto si se toliko ponizio da si izgubio i svu svoju ljudskost?

Ah! Da… Razumijem! Želiš me naučiti, mene, uznositog, da se, kako bih sebi prokrčio put prema Nebu, trebam spustiti sve do dna zemlje. Ti padaš ne bi li tako otkupio moju oholost. Kako bi pomirio Nebo i Zemlju, ti se spuštaš sve do zemlje kao da joj želiš udijeliti poljubac mira…’

Isus ustaje, upućuje Nebu molećiv pogled, diže ruke i moli se. Silno mu mrtvačko bljedilo prekriva lice! Zaziva svoga Oca, koji se okreće od njega. Moli se s pouzdanjem kao sin, no dobro zna mjesto koje zauzima. Zna da je žrtva za cijeli ljudski rod, izložena srdžbi uvrijeđenog Boga. Zna da samo on može zadovoljiti neizmjernu Pravdu te pomiriti Stvoritelja i njegovo stvorenje. On to želi, to traži. No njegova je narav doslovno slomljena. Ona se buni protiv takve žrtve. Ali je njegov duh ipak spreman žrtvovati se pa se teška bitka nastavlja.

Foto: Shutterstock

‘Isuse, kako možemo od tebe tražiti da budemo jaki kada te vidimo tako slaba i preopterećena?

Razumijem! Na sebe si preuzeo sve naše slabosti. Da bi nama dao svoju snagu, postao si naše žrtveno janje. Želiš nas poučiti da se samo u tebe trebamo posve pouzdati, čak i ako nam se čini da je Nebo kameno.’

U svojoj Agoniji Isus vapi svome Ocu: ‘Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež.’ To je vapaj naravi koja se, poražena, s pouzdanjem utječe Nebu. Iako zna da neće biti uslišan jer želi da se tako dogodi, ipak se moli.

‘Moj Isuse, zašto tražiš ono što znaš da nećeš dobiti?’

Kakvo vrtoglavo otajstvo!

‘Zbog patnje kojoj si izložen prosiš pomoć i utjehu, no iz ljubavi prema nama i želje da nas predaš Bogu kažeš: „Neka ne bude moja, nego tvoja volja!”…

Njegovo rastuženo Srce žeđa za utjehom. Polako ustaje, pravi nekoliko nesigurnih koraka. Približava se svojim učenicima – barem će oni, njegovi prijatelji, pouzdanici, razumjeti i suosjećati s njim u njegovoj patnji…

Nađe ih pozaspale. Najednom se osjeća sam i napušten. ‘Šimune, spavaš li?’, tiho pita Petra. Ti koji si mi upravo rekao da ćeš me slijediti sve do smrti?’

Okreće se ostalima: ‘Zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?’ Još jednom zaboravlja svoje patnje i misli samo na njih: ‘Bdijte i molite da ne padnete u napast!’ Kao da kazuje: Ako ste mene tako brzo zaboravili, mene koji se borim i patim, barem bdijte i molite se za sebe!’

No oni, opijeni snom, jedva ga čuju.

‘O, moj Isuse, koliko bi ti velikodušnih duša, dirnuto tvojim patnjama, pravilo društvo u Maslinskom vrtu, sudjelovalo s tobom u tvojoj gorčini i smrtnoj tjeskobi! Koliko je srdaca tijekom stoljeća plemenito uzvratilo na tvoj poziv! Mogu li te oni utješiti i mogu li, sudjelujući u tvojoj nevolji, sudjelovati u djelu spasenja? Mogu li se i ja ubrojiti među njih i barem ti malo priteći u pomoć, o moj Isuse!’

Isus se vraća na mjesto molitve i pred očima mu se pojavljuje druga i mnogo strašnija slika. Svi naši grijesi, sve do najmanjih pojedinosti, prolaze pred njim. On vidi veliku drskost onih koji su ih počinili. Zna koliko vrijeđaju njegovo Božansko veličanstvo. Vidi sve ljage, sve razvratnosti, sva huljenja koja kaljaju srca i usne stvorene kako bi opjevale Božju slavu. Vidi svetogrđa koja obeščašćuju svećenike i vjernike. Vidi čudovišne zlouporabe sakramenata koje je on ustanovio za naše spasenje i koji mogu postati uzrok naše propasti.

On na sebe mora preuzeti sve to smrdljivo blato ljudske pokvarenosti. Takav mora izići pred svetost svoga Oca. Mora okajati svaki pojedini grijeh i svome Ocu vratiti ukradenu mu slavu. Da bi spasio grešnika, on se mora spustiti u tu kaljužu.

Ni to ga ne sprječava. Kao kakav čudovišan val, to ga blato okružuje, potapa i tišti. Evo ga nasuprot Ocu, Bogu pravde. On, Najsvetiji, pognut pod grijesima, koji je postao jednak grešnicima. Tko bi mogao izmjeriti njegov užas i golemo gađenje? To grcanje od gađenja, tu groznu mučninu?

Nakon što je na sebe preuzeo sve, bez iznimke, taj ga čudovišni teret pritišće i on uzdiše pod težinom Božanske pravde, pred Očevim pogledom, koji je njemu, svome Sinu, dopustio da se preda kao žrtva za grijehe svijeta i da postane ‘proklet’.

Njegova čistoća drhti pod tom nedostojnom težinom, no on istodobno vidi i povrijeđenu pravdu, osuđenoga grešnika… Dvije sile, dvije ljubavi, sukobljavaju se u njegovu Srcu. Povrijeđena pravda pobjeđuje. Kakav li je to beskrajno žalostan prizor! Taj Čovjek, pod teretom svih naših ljaga! On, sama Svetost, čak i po vanjštini postaje jednak zločincima… Drhti kao prut.

Kako bi se suočio s tom strašnom agonijom, uranja u molitvu. Ničice pred Veličanstvom Oca, on kaže: ‘Oče moj! Neka me mimoiđe ovaj kalež. Kao da govori: ‘Oče, želim da se ti proslaviš! Želim da se tvoja pravda ispuni. Želim da se ljudski rod pomiri. No, ne po ovoj cijeni! Da sam ja, sama svetost, tako okaljan grijehom, ah! ne… ne to! O, moj Oče, kojemu je sve moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež, u riznici svoje Mudrosti nađi nekakav drugi način spasenja. Ali, ako to ne želiš, neka bude tvoja volja, a ne moja!’

Ni tada Spasiteljeva molitva nema učinka. On osjeća smrtnu tjeskobu. Teškom mukom ustaje i traži utjehu. Osjeća da mu snaga slabi. Posrćući, upućuje se svojim učenicima. I ovoga ih puta nalazi pozaspale. To ga još više rastužuje. Zadovoljava se time da ih samo probudi. Bijahu li zbunjeni? Isus ništa više ne govori. Ja ga vidim samo kao neopisivo tužnog. Samo za sebe čuva svu gorčinu toga zaborava!

‘Moj Isuse, kolika li je patnja koju iščitavam u tvome Srcu, koje se prelijeva od užasa! Vidim kako se povlačiš od svojih učenika, pogođen ravno u Srce! Mogu li te ja nekako utješiti, dati ti malo utjehe… No, ne znajući ništa drugo, plačem uza te. Suze moje ljubavi i moja skrušenost sjedinjuju se s tvojim suzama. One se tako uzdižu sve do Očeva prijestolja kako bi ga zamolile da se vraća na mjesto molitve, iscrpljen i u velikoj patnji. Na zemlju više pada ničice negoli se spušta. Osjeća kako ga pritišće smrtna tjeskoba pa je njegova molitva sve žarča.

Otac odvraća pogled od njega, kao da je niži od ljudi.

Čini mi se da čujem Spasiteljeve jadikovke: ‘Kada bi čovjek, radi kojega trpim, barem želio iskoristiti milosti koje mu priskrbljujem svojim velikim trpljenjem! Kada bi barem spoznao pravu cijenu koju plaćam kako bih ga otkupio i kako bih mu dao život sina Božjega! Ah, ta mi ljubav Srce razdire okrutnije nego što će mi krvnici ubrzo razdirati meso…’

On vidi čovjeka koji ne zna zato što ne želi znati, koji vrijeđa Božansku Krv i koji tu Krv, što je još teže popraviti, pretvara u svoju propast. Koliko će se malo njih njome okoristiti, a koliko će ih otići u propast!

U velikoj tjeskobi svoga Srca, opet ponavlja: ‘Quae utilitas in sanguine meo? (Koliko će se malo njih okoristiti mojom Krvlju)!’

No, pomisao i na malen broj takvih dovoljna mu je da se suoči s mukom i smrću.

Više ne može ići nikome ni nikamo tražiti kap utjehe. Nebo mu je zatvoreno. Čovjek je, iako povijen pod težinom grijeha, nezahvalan i ne zna za njegovu ljubav. On osjeća golemu bol i vapi u jezi agonije: ‘Duša mi je nasmrt tužna!’

‘Božja Krvi, koja nezaustavljivo ključaš iz Isusova Srca, tečeš iz svih njegovih pora kako bi isprala ovu jadnu nezahvalnu zemlju! Dopusti mi da te skupim, predragocjena Krvi, a posebno prve kapljice! Želim te čuvati u kaležu svoga srca. Ti si nepobitan dokaz te Ljubavi jer te samo ona potaknula da tečeš. Želim se pročistiti u tebi, predragocjena Krvi! Želim pročistiti sve duše okaljane grijehom. Želim te prikazivati Ocu.’

Krv je to njegova voljenog Sina koji je došao na zemlju kako bi je pročistio. Krv je to njegova Sina koja se penje prema njegovu prijestolju kako bi ublažila njegovu povrijeđenu Pravdu. Zadovoljština je doista i više negoli dovoljna!

No, je li, dakle, Isus na kraju svojih muka?

Nije. On ne želi postavljati branu rijeci svoje ljubavi! Čovjek treba znati koliko ga on, Bogočovjek, voli. Čovjek treba znati do kojih dubina poniženja može dovesti ta golema ljubav. Iako je Očeva pravda zadovoljena tim graškom znoja predragocjene Krvi, čovjeku su potrebni opipljivi dokazi te ljubavi.

Isus će, dakle, ići do kraja – sve do sramotne smrti na Križu.

Promišljanjem ćemo možda uhvatiti sjenu one ljubavi koja ga je dovela do jeze svete agonije u Maslinskom vrtu. No, onaj tko živi sputan materijalnim dobrima i tko traži svjetovno više negoli nebesko, mora ga vidjeti s vanjske strane, pribijena na Križ, kako bi ga dirnuo barem pogled na njegovu Krv i okrutnu Agoniju.

Ne, za njegovo Srce puno ljubavi to nije dovoljno! On dolazi k sebi i opet se moli: ‘Oče moj! Ako nije moguće da me mine ovaj kalež, budi volja tvoja!’

Od toga trenutka Isus uzvraća, iz dubine svoga Srca punog ljubavi, na vapaj čovječanstva koje njegovu smrt zahtijeva kao cijenu otkupljenja. Na Smrtnu kaznu koju njegov Otac donosi na Nebu, zemlja uzvraća tako što zahtijeva njegovu smrt! Isus spušta svoju milu glavu: ‘Oče, ako nije moguće da me mine ovaj kalež, neka bude tvoja volja’.

I, evo, Otac mu šalje anđela tješitelja. Kakvu pomoć jedan anđeo može pružiti Bogu Jakome, Bogu Nepobjedivome, Bogu Svemogućemu? No, taj je Bog odlučio postati netko tko pristaje na kaznu. Na sebe je preuzeo sve naše slabosti. On je Čovjek boli u borbi s Agonijom. Iz ljubavi se znoji krvavim znojem.

Svoga Oca moli za sebe i za nas. Otac ga odbija uslišati jer mora umrijeti za nas. Mislim da Anđeo pada ničice pred Vječnom ljepotom, ukaljanom prašinom i krvlju, te s neopisivim poštovanjem preklinje Isusa da popije čašu na slavu svoga Oca i za otkupljenje grešnika.

Tako se molio kako bi nas naučio da se ufamo samo u Nebo kada nam je duša ožalošćena kao njegova.

On, naša Snaga, priteći će nam u pomoć jer je pristao na sebe preuzeti sve naše nevolje.

‘Da, moj Isuse, sada moraš ispiti taj kalež sve do taloga na dnu! Sada si se zavjetovao na najokrutniju smrt.

Isuse, neka me ništa od tebe ne rastavi – ni život ni smrt! Ako se pridružim tvojim patnjama cijeloga života s beskrajno mnogo ljubavi, bit će mi dano da umrem s tobom na Kalvariji i da se s tobom uzdignem u Slavi. Ako te budem slijedio u patnjama i u progonstvu, bit ću dostojan jednoga dana gledati te licem u lice na Nebu, vječno ti pjevati hvalospjeve i bit će mi dana milost po tvojoj okrutnoj Muci.’

Pogledajte! Isus se diže iz prašine, jak, nepobjediv. Nije li mu velika želja bila ta krvava svečanost? Otresa se smetenosti, suši krvavi znoj s lica, sigurnim se korakom upućuje prema ulazu u Vrt.

‘Kamo ćeš, Isuse? Nisi li maloprije bio pun tjeskobe i boli? Nisam li te vidio kako drhtiš i kako te pritišće okrutan teret nevolja koje će se sručiti na tebe? Kamo ćeš tim ustrajnim i neustrašivim korakom? Kome ćeš se predati?’

‘Slušaj, dijete moje. Molitva me naoružala i pomogla mi da pobijedim, moj je duh svladao slabosti prirode. Snaga mi je došla po molitvi i sada sam spreman suočiti se. Slijedi moj primjer i odnosi se prema Nebu onako kako sam se ja odnosio!’ 

Isus se približava apostolima. Oni još uvijek spavaju! Od emocija, kasnog sata, predosjećaja da će se dogoditi nešto strašno i nepopravljivo, od umora, pali su u dubok san. Isus osjeća sažaljenje prema njihovoj slabosti. ’Duh je, istina, voljan, ali je tijelo slabo!’

Isus je zavapio: ‘Samo spavajte i počivajte’. Na trenutak se zaustavio. Oni su ga čuli kako dolazi i, uz velik napor, polagano otvarali oči… Isus je nastavio: ‘Gotovo je! Kucnuo je čas! Evo, predaje se Sin Čovječji u ruke grešničke… Ustanite, hajdemo! Evo, izdajica se moj približio!’

Isus sve vidi svojim Božanskim očima. Kao da govori: ‘Vi, moji prijatelji i učenici, spavate, dok moji neprijatelji bdiju i približavaju se kako bi me uhvatili! Ti, Petre, koji si nekada mislio da si dovoljno jak da me slijediš sve do smrti, sada, evo, spavaš! Od početka si mi dokazao svoju slabost! No, ne brini. Preuzeo sam na sebe tvoju slabost i molio se za tebe. Kad priznaš svoju pogrešku, bit ću tvoja snaga i vodit ćeš moju janjad na ispašu… A ti, Ivane, i ti spavaš? Ti koji si upravo osjetio kucaje moga Srca nisi mogao jedan sat bdjeti sa mnom? Ustanite, hajdemo, nije više vrijeme za spavanje! Neprijatelj je pred vratima! Čas je moći tmine. Hajdemo! Voljan sam krenuti ususret smrti. Judi se žuri izdati me, a ja mu idem ususret. Kucnuo je moj čas, čas beskrajnog Milosrđa.’

Odzvanjaju koraci, upaljene baklje ispunjavaju vrt sjenama i grimizom. Isus ide prvi, ustrajan i smiren, a učenici ga slijede.

‘O, moj Isuse, daj mi snage kada se moja slabašna priroda pobuni pred zlima koja joj prijete kako bih mogao s ljubavlju prihvatiti patnje i nevolje ovoga prognaničkog života. Svim se silama priklanjam tvojim zaslugama, tvojim patnjama, tvome ispaštanju, tvojim suzama, kako bih mogao s tobom vršiti djelo spasenja i kako bih imao snage kloniti se grijeha, jedinog uzroka tvoje agonije, tvog krvavog znoja i tvoje smrti.

Uništi u meni sve što te vrijeđa i utisni u moje srce, vatrom svoje svete ljubavi, sve svoje patnje. Zagrli me, tako intimno, tako žestoko i nježno da te nikada ne napustim u tvojim okrutnim mukama.

Tražim samo jedan odmor – na tvome Srcu. Želim samo jedno – sudjelovati u tvojoj svetoj Agoniji. Neka moja duša uzmogne napiti se tvoje Krvi i nahraniti se kruhom tvoje boli! Amen.'”

Što reći nakon ovakvog teksta, a da bude u skladu s njim? U njemu zasigurno prepoznajemo osnovne motive velike franjevačke tradicije koja pokreće sve ljudske sposobnosti na slavu Kralja i koja je dovoljno ponizna da ne okalja čuvstveni dio duše.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marije Winowske “Pravo lice padre Pija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.