Može li čovjek suditi sebi sličnima? O vjeri do kraja – iz besjeda i pouka starca Zosime

Napose upamti da ne možeš nikome biti sudac. Jer nitko na zemlji ne može biti sudac zločincu prije nego što sam taj sudac ne spozna da je i on isti takav zločinac kao i onaj što stoji pred njim, da je on možda i ponajviše kriv za zločin onoga koji stoji pred njim. Kad to spozna, može postati sudac. Koliko se god ovo činilo ludo, ipak je istina. Jer da sam ja bio pravedan, možda ne bi ni bilo zločinca što stoji preda mnom. Ako možeš preuzeti na sebe zločin onoga koji stoji pred tobom i kojem tvoje srce sudi, smjesta ga preuzmi i pati sam umjesto njega, a njega otpusti bez riječi prijekora.

Pa ako te i sam zakon postavi za njegova suca, postupi i onda u istom duhu, ako ikako mogneš, jer će okrivljenik otići i sam sebe osuditi još gore od tvog suda. A ako poslije tvog poljupca ode od tebe bešćutan i s podsmijehom, neka te ni to ne sablazni: to znači da mu još nije kucnuo čas, ali će kucnuti u svoje vrijeme; a ne kucne li, svejedno: ako on neće, onda će drugi umjesto njega spoznati, i stradati, i osuditi, i okriviti sama sebe, i pravdi će biti udovoljeno. Vjeruj u to, svakako vjeruj, jer upravo u tome leži sva nada i sva vjera svetaca.

Gornji tekst izvadak je iz knjige F. M. Dostojevskog “Braća Karamazovi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.