Jedan se moj znanac u drugoj polovici lipnja prilično nervirao. “Trebao bih biti zadovoljan”, rekao je on, “što smo mi Hrvati sad i u kalendaru Katoličke Crkve ušli među narode koji nešto znače. Proglašenje Nikole Tavelića svetim pokazuje da smo sposobni drugim kršćanskim narodima nešto i dati, a ne samo primati, da smo duhovno zreo narod, i da nam se to najvišim autoritetom priznaje. Ali me više stvari ljuti. Što niste znali naći neku noviju osobu o kojoj bi se nešto više znalo i koja bi nešto nove i današnje poručivala narodima? Zašto je trebalo ići u tamu srednjeg vijeka te izvući na svjetlo ličnost o kojoj se zna jedva koliko stane na jednu stranicu? Tko će u drugih naroda posegnuti za tim životopisom, kakvo će novo svjedočanstvo u njemu naći da bude primjer i poticaj za prevladavanje njihovih današnjih duhovnih tjeskoba? Zar je Crkva u posljednja dva stoljeća u hrvatskom narodu zaista tako duhovno jalova da nemamo s kime izaći pred procjenitelje duha, nego moramo kopati šest stoljeća unatrag?

Pa onda, vi ne znate kako ste lošu uslugu, s nedoglednim posljedicama, učinili hrvatskom narodu proglašavanjem za njegovog prvog sveca jednoga mučenika, i to mučenika koji je sebe u mučeničku situaciju uvalio s dozom nerazboritosti i nepromišljenosti. Kako god Vi to okretali, nećete moći izbjeći da ljudi ne bi po zdravom razumu to taka ocjenjivali. Kao da mi Hrvati, i bez toga ne patimo previše od martiromanije! Zar nismo već i sada narod koji silom želi biti narod mučenika? Mjesto pozitivne borbe i zalaganja za pozitivne ciljeve, nismo li mi već sada takvi da prvenstveno nastojimo pokazati kako su nam učinjene nepravde, kako mi ni krivi ni dužni bivamo prikraćivani, drugi nas pritješnjavaju, stoljećima nam se oduzima naše, a mi nikad ništa tuđe nismo htjeli? Mi smo u svojim očima mučenički narod; svjetsko bi javno mnijenje to već trebalo uvidjeti; bilo bi u redu da nas sažale i da nam priznaju kako nepravedno trpimo; da nam drugi načine ili dadu ovo ili ono te tako isprave vjekovne nepravde prema nama, koje smo mi kao mučenici podnosili, da nas nagrade za tu mučeničku ulogu! I nema li u našem narodu previše te želje za demonstracijom odvažnosti u nevrijeme, kakvu je pokazao naš dragi Nikola? Sigurno, on je u tom smislu tipičan za nas Hrvate, baš takvi jesmo: izvičemo svoje, „kud puklo da puklo“! Pa kad onda pukne po nama, lijepo je ako časno ustrajemo i mučenički podnesemo što smo izazvali. Samo, da li je uputno, da sada tu crtu svoga značaja dobivamo opečaćenu svetačkom aureolom, pa da unaprijed svoju djecu dnevice suočavamo s tako shvaćenim osobnim etičkim idealom kao najvišom vrijednošću? Na to ste trebali misliti!“ – govorio mi je taj moj znanac držeći valjda da ja osobno držim u rukama sve konce toga kolosalnog poteza kanonizacije, da bi na kraju snizio ton kao ispričavajući se: „Znam da je u ovom času masovnog zanosa prilično nepopularno tako govoriti, ali me valjda ipak nećete osuditi kao heretika zato što sam bio tako drzak da glasno mislim o onome što me peče. Nisam ja protiv sv. Nikole, ja se samo pitam, zašto nismo njega proglasili svetim u njegovo vrijeme, a danas druge koji su iz današnjeg vremena“.

Bio sam zaista osupnut pred tom bujicom. Ipak sam ga umirio da heretik nije. Zreo kršćanin treba da razmišlja o svim tim stvarima. Složio sam se s njime da bi narod s više od tisuću godina kršćanske povijesti trebao već dugo imati veći broj svetaca u kršćanskom kalendaru.

Da Nikola Tavelić nije proglašen svetim u svoje vrijeme i da se to isto nije dogodilo s drugim našim svetim ljudima kojih je bez sumnje bilo kroz dugu našu povijest, tome ima više razloga koje bi još trebalo i istraživati. Jedan od glavnih svakako je pomanjkanje duhovnog jedinstva našega naroda u tom pogledu kroz povijest, nedostatak duhovne zrelosti i pouzdanja u svoju plodnost, duhovno razbijenost u vlastitoj kući, koja je prouzrokovala to da su naši ljudi samo, u tuđem svijetu uspijevali doći do cijene i vrijednosti, a kod kuće smo se kuhali u kotlu potcjenjivanja jedni drugih i jalovog i ‘jalnog’ međusobnog zagorčavanja i ogorčavanja. Nije bez značenja to da su većina naših kandidata za oltar postigli, svoje ime i svoj glas u tuđini, jer su i kraj života proživjeli u tuđini, a nama su ih istom drugi otkrili (Nikola Tavelić, Augustin Kažotić, Marko Križevčanin, Leopold Mandić itd.).

Da je tome tako, sigurno je velik razlog u tome što su nam kroz mnogo stoljeća, pod utjecajem političkih presizanja susjednih naroda koja su se očitovala na crkvenom području, dolazili na vodeće crkvene položaje stranci koji nisu disali s našim narodom, nego su se ponekad osjećali kao guverneri koji u nečije ime drže u pokornosti određeni dio kolonije; naši su biskupi i ostali crkveni odličnici uglavnom bivali školovani u drugim zemljama (imali smo za to zavode u raznim zemljama), pa su, normalno, cijenili više-manje samo ono što je drugdje, nisu mogli zamisliti da bi se kod kuće mogla ikad dosegnuti duhovna razina koja postoji drugdje (bilo je, dakako, izuzetaka, kao biskup Štrosmajer). Osim toga naši su biskupi bili razdijeljeni i vezani uz druge episkopate (Mađarska, Venecija, Austrija), a često su – igrom različitih tuđih interesa – dolazili na položaje ljudi koji nisu bili dorasli odlučnim trenucima povijesti. Tek stvaranjem stare Jugoslavije (1918.) našli su se hrvatski biskupi zajedno. Zato je i logično da iz toga doba datiraju i težnje da hrvatski narod dobije sveca u sveopćem kalendaru.

U toj smo stvari, očito, zaostali za drugim narodima. Kakvo čude da se onda najprije laćamo starine, da bismo nekako krenuli od početka. Ne bi bilo razborito ni mudro kod bismo sad lomili koplja zašto Tavelić, a zašto ne netko noviji. Doći će i noviji. Vjerujemo da će ovoj početak roditi porastom zrelosti u našem katolicizmu, da će naša duhovna zajednica dobiti pouzdanja u mogućnost do i ona bude plodna, da ćemo se početi okretati oko sebe da među nama nađemo i otkrijemo one koji se naprežu oko dobro i koji traže duhovni ideal. Vjerujemo da naša Crkva ovdje neće ovim povodom ostati samo u golim neobaveznim deklamacijama o staroj slovi i da će svoga prvoga, proglašenog sveca proslavljati sa sviješću da osim mučeništva ima i drugih oblika svetosti i da zrela i živa Crkva mora biti plodna u svim tim oblicima. Mučenički je duh nešto temeljno za svaku kršćansku svetost, ali baš polazeći od toga mi ćemo početi otkrivati i požrtvovnosti naših majki, istinsko zalaganje za kristovske vrednote naših mladića i djevojaka, bogatu lepezu mogućnosti pristupa Kristu naših obraćenika, još neotkrivenu snagu kristovskog spasenjskog samoponištenja mnogih u našem narodu koji nose i razgrijavaju nadu kad se u mraku čini da je nestalo svake nade.

A možda je i spomenuta „nerazboritost“ sv. Nikole za nas danas na kraju krajeva, jedna dobra stvar. Svi znamo da on nije ‘mučenik i svetac zato što je onako nastupio pred muslimanima, nego zato sto je poslije po milosti Boljoj ustrajao uz Krista kad su ga silili da se Krista odrekne.  A taj, ako hoćete, „nedostatak“ u njegovu mučeničkom liku, ta sjena u tom događaju, može za nas Hrvate danas biti dobra pouka, može nam pokazati da su i sveci donekle „relativni“, da i u svetačkom liku ima nekih manjaka. Samo je Krist i, po njemu, Blažena Djevica bez sjene. Možda će hrvatske katolike to poučiti da ne valja onaj postupak kako su oni dosad i kako još sada postupaju sa svojim velikim i malim ljudima, sa svojom braćom po vjeri i sa svojom braćom koja su možda bez vjere ili su vjeru izgubila ili se ne broje u katoličku zajednicu: da prije svega istražuju i najžešće osuđuju njihove slabe strane, njihove kakve manjke, a ne vide njihovih pozitivnih napora, njihova truda i traženja. Ako svakome koji malo iskoči iz našeg sivila i pokuša reći ili stvoriti nešto novo i snažnije od onoga što smo navikli raditi u ‘mrtvom moru’, u koje su nas vjekovima uguravali, vrebajućim okom samo tražimo· kakvu pogrešku ili kakvu nerazboritost ili kakvu sjenu, pa onda udaramo maljem da se niveliraju i utonu natrag u naše sivilo svi koji su nešto pokušali ili htjeli, nikad nećemo imati svetaca. Jer svetaca nema u prosječnosti, oni po svojoj biti iskaču iz onoga što je prosječno, oni su po svojoj naravi u prvi čas nerazumljivi, oni moraju šokirati sve što je prihvaćeno i ustaljeno, jer se ne mire s ‘mrtvim morem’.

„Da nas dvojica pripomognemo razgibavanju tog našeg ‘mrtvog mora’, i izazivanju zrele misli i odgovornijeg odnosa prema svemu tome, objelodanit ćemo ovaj naš razgovor“ – rekao sam na kraju. On se malo prepao: „Jao, samo da ne bismo pripomogli ‘razbješnjavanju’ našega ‘mrtvog mora’, jer kod nas ima još mnogo fanatizma“. „Varate se“ – rekao sam – „fanatika ima mnogo manje nego što mislite. Oni će se, istina, ljutiti na ovo naše razmišljanje, ali se ne smijemo osvrtati na fanatike. Fanatici nisu zreli, oni su samo opasni, ali su opasni i samo onda ako zreli i oni koji misle ostanu šutjeti. Mi se obraćamo onima koji vole sv. Nikolu živoga, kojima on ne će biti sredstvo za neke razračune, nego živa osoba koju ljube u Kristu i koji znadu da on ljubi sav hrvatski narod, ovaj današnji, sa svim njegovim slabostima i mukama. A dobro je da i nas dvojica imamo nešto mučeničkog duha, za pravu evanđeosku istinu, makar i s nešto malo ‘nerazboritosti’. Koji ljube Isusa Krista i svoj narod, čut će nas“.