Pokora i zadovoljština cijena su koju moramo platiti za svoje grijehe

Pokora i zadovoljština posljedice su grijeha. Ili točnije, pokora i zadovoljština cijena su koju moramo platiti za svoje grijehe i grijehe drugih. Pokora i zadovoljština su također i ono što Bog zahtijeva od grešnika kao uvjet da bi im pokazao svoje milosrđe. 

Kako bismo bolje razumjeli značenje pokore i zadovoljštine, moramo na trenutak pogledati što se događa svakoga puta kada sagriješimo. Događa se dvoje:

• prvo: Postanemo krivi pred Bogom zbog samovolje koja nas je potakla na grijeh. Postajemo manje ili više udaljeni od Boga, ovisno o težini svojega grijeha.
• drugo: Zaslužimo kaznu zbog nereda koji smo uzrokovali svojim grešnim ponašanjem. Postanemo podložni patnji i boli, u manjoj ili većoj mjeri, ovisno o tome koliko je ozbiljno zlo koje smo učinili.

Znajući to, možemo lakše shvatiti značenje pokore i zadovoljštine.

• Pokora je okajanje koje moramo učiniti kako bi krivnja bila uklonjena, ili kako bismo opet postali Božji prijatelji.
• Zadovoljština je bol koju moramo podnijeti kako bismo nadoknadili štetu koju smo uzrokovali ugađanjem samima sebi kada smo griješili.

Što onda pokora i zadovoljština imaju zajedničkoga? Zajedničko im je to da su apsolutno nužne ako želimo zadovoljiti Božju pravdu nakon što smo povrijedili božansko Veličanstvo. Zajedničko im je i to da Bog ima pravo zahtijevati od nas više nego što bi zahtijevao da nismo sagriješili. Riječ „više” ključna je za ispravno shvaćanje pokore i zadovoljštine.

No ako pokora i zadovoljština imaju to zajedničko, u čemu se razlikuju? Razlikuju se, kao što smo vidjeli, u dva različita načina na koja činimo zlo kada god sagriješimo. Zakazali smo u ljubavi prema Bogu, i zato mu sada dugujemo više ljubavi nego što bi zahtijevao da ga nismo uvrijedili.

Učinili smo zlo svojom samoživom ljubavlju prema samima sebi. Zato sada to moramo nadoknaditi svojom nesebičnom ljubavlju prema Bogu. To je pokora.

A kako smo svojim grijesima unijeli nered u svijet, moramo propatiti kako bismo popravili štetu koju smo uzrokovali. To je zadovoljština.

Čemu pokora i zadovoljština?

Ako pitamo čemu pokora i zadovoljština, prvi je odgovor: zato što Bog to želi.

No ako uporno i dalje pitamo zašto to Bog želi, onda moramo reći da to zahtijeva Božja pravda, u Njegovoj tajanstvenoj mudrosti. Možemo opravdano reći, i bez stvarnoga razumijevanja, da On nema izbora. Kako nam je On dao slobodnu volju, ako zlorabimo slobodu, moramo tu slobodu upotrijebiti da Bogu nadoknadimo za ljubav koju smo ukrali od Njega (to je pokora), i popraviti štetu koju smo napravili (to je zadovoljština).

Primijetite da cijelo vrijeme koristim zamjenicu u prvom licu množine, „mi”, jer Bogu dugujemo pokoru i zadovoljštinu ne samo zato što sam ja kao pojedinac zgriješio, nego i jer smo mi ljudi zgriješili i griješimo, u ovom našem vremenu, na razini nezamislivoj u povijesti.

Znamo bolje nego Kajin nakon što je ubio svojega brata Abela. Mi jesmo čuvari svoje braće. Mi smo tajanstveno suodgovorni za zlo koje čine drugi ljudi. Postoji duboki smisao u kojemu svi mi na neki način moramo činiti pokoru i davati zadovoljštinu, ne samo za svoja grešna nedjela, nego i za grijehe svoje zemlje, ali i za grijehe cijeloga svijeta. 

Vratimo se na naše pitanje: zašto pokora i zadovoljština? Zato što, kako je Krist rekao: „Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.” (Lk 13,4)

Uopće nije čudno što je na nedjelju Pedesetnice, nakon što je Petar izrekao svoju propovijed, i prekorio ljude zbog njihovih grijeha, a oni ga upitali što moraju činiti, njegova prva riječ mnoštvu bila zapovijed: „Pokajte se!”

Uopće nije čudno što se poruka Gospe Fatimske grešnome svijetu našega vremena može sažeti u sličnu zapovijed: „Činite pokoru.”

Doista, užasi koje smo vidjeli u dvadesetome stoljeću – dva svjetska rata, s više žrtava nego u svim ostalim ratovima u povijesti, i prijetnja nuklearnoga holokausta, koja visi nad nama kao oblak što donosi tornado. Sve je to Božje upozorenje da činimo pokoru i dajemo zadovoljštinu. Zašto? Jer Bog se ne da izrugivati.

Ne možeš uvrijediti Boga, a da ti se ništa ne dogodi. Ne možeš sagriješiti, a da ne bude kazne. Ne možeš ignorirati volju Svemogućega, a onda očekivati da će Svemogući ignorirati to što ti činiš.

No vrijedi naglasiti da se ta kazna izvršava dobrovoljno, uz našu pokoru i zadovoljštinu, ili će se ona platiti bez našeg pristanka – Božjom kaznom.

Božja logika je jednostavna, užasno jednostavna, i sve što mi moramo učiniti jest da naučimo to što nam Bog govori. Ili ćemo činiti pokoru i davati zadovoljštinu jer želimo, ili ćemo trpjeti (protiv svoje volje) posljedice svojih grijeha u ovome životu, ali i na drugome svijetu.

No sjetimo se da tu pokoru i zadovoljštinu ne treba činiti samo za zlo što smo mi osobno učinili. To treba činiti za svu oholost i požudu, za svu okrutnost i pohlepu, za svu zavist, lijenost i proždrljivost ljudske obitelji prepune grijeha.

Bog je milosrdan, i kako nam je rekao Ivan Pavao II., Isus Krist je Utjelovljenje božanskoga milosrđa. No Božje milosrđe ima uvjete. Uvjeti su to da činimo pokoru i dajemo zadovoljštinu.

Kako činiti pokoru i davati zadovoljštinu?

Došli smo do trećeg, i na neki način, najvažnijeg dijela naše teme – kako?

Kažem da je najvažniji jer bismo mogli satima govoriti o teologiji pokore i zadovoljštine, i na kraju možda biti mudriji, ali ne i svetiji. Moramo poduzeti sljedeći i konačni korak, i zapitati se što u praktičnome smislu trebam učiniti.

Kako bismo odmah prešli na stvar, dopustite da vam iznesem ono što zovem sedmerim pravilima, trima za pokoru, a četirima za zadovoljštinu. Može ih se ovako izraziti u sedam riječi, gdje je svaka riječ jedna Božja zapovijed:

1. Molite!
2. Dijelite!
3. I opraštajte! (Za pokoru, kako bismo nadoknadili za manjak ljubavi prema Bogu.)
4. Radite!
5. Pretrpite!
6. Lišite se!
7. I žrtvujte se! (Kao zadovoljština umjesto kazni koje smo mi i drugi zaslužili za svoje grijehe.)

Provedimo po koji trenutak na svakome od tih sedam pravila, i zamolimo svojega Gospodina da nam otvori srca kako bismo s velikodušnošću odgovorili Njegovu uvrijeđenome Presvetome Srcu.

1. pravilo – Molite

Bog očekuje više od nas jer smo sagriješili. Prva stvar koju svi mi možemo više činiti je više moliti. 

• Nazovite to „svaki dan posvetiti više vremena molitvi”.
• Nazovite to „češće ići na svetu misu”.
• Nazovite to „češće moliti krunicu”.
• Nazovite to „biti pozorniji kada molite”.
• Nazovite to „imati više žara u svojemu molitvenome životu”.
• Nazovite to „privući više ljudi da nam se priključe u molitvi”.
• Bez obzira na sve, prvo pravilo pokore koja liječi je – više moliti.

2. pravilo – Dijelite

Prisjetite se što nam je Krist rekao one noći prije nego što je umro: „Novu vam zapovijed dajem: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.” Ako je svaki grijeh manjak ljubavi prema Bogu, a mi ljubav prema Bogu ponajviše pokazujemo ljubeći jedn druge, onda što prije moramo pokazati svoju ljubav prema drugima dijeleći s njima što nam je Bog dao.

I opet ona riječ „više”. Moramo ispitati svoju savjest i zapitati se čega to više mogu podijeliti s onima koje je Bog stavio u moj život?

• Mogu li dati više svojega vremena drugima?
• Mogu li podijeliti više svojega znanja s drugima?
• Mogu li više dijeliti svoje vještine s drugima?
• Mogu li dijeliti više svojega novca s drugima?
• Mogu li više dijeliti svoju katoličku vjeru s drugima?

Svatko od nas drugačiji je po ovome pitanju jer svatko od nas živi drugačiji život, s drugačijim ljudima koje je Bog stavio na naš put. Drugo pravilo za prakticiranje pokore je više dijeliti.

3. pravilo – Opraštajte

Krist nije mogao biti eksplicitniji u poticanju da oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Dao nam je čitave usporedbe o temi opraštanja. Upozorio nas je da će Bog biti onoliko milosrdan prema nama koliko mi opraštamo drugima. Usred Gospodnje molitve stavio je zaziv koji straši: „Oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.”

I opet, dobro bi bilo da pripazimo na svoju praksu opraštanja uvreda, kako bismo u budućnosti više opraštali nego što smo činili u prošlosti.

• Mogu li više opraštati tako što ću zaboraviti što su mi drugi učinili?
• Mogu li više opraštati tako što ću ignorirati neljubaznost, nemarnost, a možda i zlobu što drugi čine protiv mene?

Nema dviju osoba koje žive isti život. Svatko od nas doživio je da mu različiti ljudi govore ili čine, ili ne govore ili ne čine neke stvari, i tako nas povrijede, a možda nam nanesu velike rane na duši. Treće je pravilo više opraštati.

4. pravilo – Radite

Sada prelazimo s pokore na zadovoljštinu, a prva je zapovijed da radimo. Kako je rad oblik zadovoljštine za grijehe? On je zadovoljština jer naša pala ljudska narav ne voli napor rada. Rad je oblik mrtvljenja kojim se svi mi možemo pozabaviti kako bismo vidjeli možemo li napornije raditi nego što već činimo, a sve to obavljajući zadatke koji su dio našega staleža u životu.

Po naravi smo skloni prvo činiti ono što volimo, onda ono što je korisno, a tek na kraju ono što je nužno. Ne pada mi na pamet učinkovitija zadovoljština od te da se potrudimo obrnuti taj redoslijed.

Prvo moramo činiti ono što je nužno, onda ono što je korisno, a tek onda ono što je ugodno ili što volimo.

5. pravilo – Pretrpjeti

Na neki način ovo je kamen temeljac zadovoljštine – strpljivo podnošenje patnji i kušnji koje nam Bog šalje. 

Bog nam u svojemu milosrđu šalje Križ kako bi iskušao našu strpljivost, kako bismo spasili svoje duše i duše mnogih drugih.

Različitost tih kušnji koje nam šalje Bog nemoguće je klasificirati, a njihov intenzitet ovisi o tisuću čimbenika koji se razlikuju kod različitih ljudi. Ako ćemo okajati grijeh, moramo se pomiriti s podnošenjem patnje i boli. Ali, kako znamo, ima različitih stupnjeva te pomirenosti.

• Možemo li prihvatiti nerazumijevanje drugih s većim unutarnjim mirom?
• Možemo li biti velikodušniji u činjenju onoga za što znamo da Bog želi da činimo, iako je to bolno?
• Možemo li trpjeti, a da se ne sažalijevamo?
• Možemo li pretrpjeti neugodu, nešto što nam se ne sviđa, ili invaliditet, a da ne postanemo ogorčeni zbog onoga što smatramo nepravdom s Božje strane?

Da, Božje su povrede blagoslovi, a križevi koje On šalje znakovi su Njegove ljubavi. No kako nam je potrebno svjetlo vjere kako bismo to vidjeli, i snaga Njegove milosti kako bismo to učinili – kao zadovoljštinu za grijehe, kao cijenu koju moramo platiti kako bismo došli do raja, gdje će svaka suza biti obrisana, i sva prošlost – što je sada sadašnjost – će proći.

6. pravilo – Lišite se

Naše je šesto pravilo prakticirati zadovoljštinu lišavajući se nečega što sada imamo, a bez čega bismo mogli, kada bismo to htjeli.

• To može biti neki luksuz u našemu domu,
• ili neka poslastica na stolu,
• neka ugoda u našemu načinu života,
• ili neka stvarčica, ili igračka za odrasle, bez koje bismo stvarno mogli.

Nazovite to mrtvljenjem ili lišavanjem. Kako god to nazvali, temeljna je ideja davati zadovoljštinu za grijehe kada smo ugađali samima sebi tako što ćemo se nekih stvari okaniti. Kada griješimo, mi vrijeđamo Boga izabirući neko stvorenje na koje nemamo pravo. Kada prakticiramo mrtvljenje, dajemo zadovoljštinu izabirući da sebe lišimo nekoga stvorenja na koje imamo pravo. A zašto? Kako bismo nadoknadili štetu uzrokovanu grijehom, i tako umilostivili Boga i Njegovu uvrijeđenu pravdu.

7. pravilo -Žrtva

Žrtvu sam ostavio za kraj jer ona sažima sve što smo do sada rekli. 

• Što je žrtva? Žrtva je predanje nečega Bogu.
• Žrtva je srce pokore i zadovoljštine.

Kada se žrtvujemo, odustajemo svojom voljom od svega što bismo s pravom mogli posjedovati i uživati, jer tako želimo Bogu nadoknaditi što smo u svojoj gluposti izabrali neko stvorenje, a ne Stvoritelja.

Vraćamo se na početak naglašavajući da onda kada se žrtvujemo, činimo više od onoga što bismo inače učinili. Odustajemo od više toga nego što bismo inače odustali. Predajemo više od onoga što volimo kako bismo – jednostavnim riječima – dokazali Bogu da ga ljubimo.

Prisjetite se kako je poslije Uskrsnuća Krist pitao Petra: „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” (Iv 21,15) Zašto to pitanje? Zato što je Petar sagriješio, sagriješio je više nego drugi koji su ostali vjerni Gospodinu. Od Petra se očekivalo da će više ljubiti Krista. Zašto više? Jer je morao više toga žrtvovati kako bi više toga okajao, a jer je tako duboko sagriješio zatajujući Spasitelja.

Zaključak

Kada pogledamo u svoja srca, moramo ponizno priznati da smo uistinu sagriješili – sagriješili često, sagriješili duboko, i sagriješili voljno.

No Bog je dobar. On nam daje povlasticu ne samo da okajemo ono zlo što smo učinili, nego i da mu čak postanemo još ugodniji tako što ćemo činiti pokoru i davati zadovoljštinu.

Kada je sveti Pavao rekao: „Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim 5,20), to nije bila samo pobožna tvrdnja. Drugim riječima: svojom providnošću Bog dopušta nam da griješimo kako bismo se mogli pokajati i postati svecima.

p. John A. Hardon, SJ | Therealpresence.org

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net