Draga djeco,

Isus se rodio

Za nekoliko dana slavit ćemo Božić, sveti dan, koji je tako značajan za svu djecu u svakoj obitelji. Ove će godine biti još istaknutije, jer ovo je Godina obitelji. Prije završetka Godine obitelji želim pisati vama, djeco cijeloga svijeta, i s vama podijeliti radost ovoga radosnoga doba godine.

Božić je blagdan Djeteta, Novorođenčeta. Dakle, to je i vaš blagdan! Nestrpljivo ga čekate i radosno se spremate, brojeći dane, pa i sate do Betlehemske svete noći.

Gotovo da vas vidim: postavljate Jaslice kod kuće, u župi, u svakom kutku svijeta, ponovno stvarajući okruženje i atmosferu u kojoj je rođen Spasitelj. Da, istina je! U božićno vrijeme štalica i jaslice zauzimaju središnje mjesto u Crkvi. I svi žure onamo, duhovno hodočastiti, kao pastiri u noći Isusova rođenja. Kasnije će to biti mudraci, koji će s Dalekog istoka, prateći zvijezdu, stići do mjesta gdje je ležao Otkupitelj svemira.

I vi u dane Božića pohodite Jaslice, zaustavljajući pogled na Djetetu, koje leži u sijenu. Gledate njegovu Majku i gledate svetoga Josipa, Otkupiteljeva čuvara. Dok gledate Svetu obitelj, mislite na vlastitu obitelj, obitelj u kojoj ste došli na svijet. Mislite na svoju majku, koja vas je rodila, i na svog oca. Oboje se brinu za obitelj i za vaš odgoj. Jer dužnost je roditelja ne samo imati djecu, nego ih odgajati od trenutka njihova rođenja.

Draga djeco, dok vam pišem, mislim na vrijeme kad sam prije mnogo godina bio dijete poput vas. I ja sam nekada doživljavao mirne osjećaje Božića, a kada bi zasjala Betlehemska zvijezda, žurio bih do Jaslica zajedno s ostalim dječacima i djevojčicama da ponovno proživim ono što se dogodilo prije dvije tisuće godina u Palestini. Mi djeca svoju smo radost iskazivali najviše pjesmom. Kako su lijepe i dirljive božićne pjesme koje se u tradiciji svakog naroda pjevaju oko Jaslica! Kakve duboke misli sadrže, a nadasve kakvu radost i nježnost izražavaju o Božanskom Djetetu, koje je te Svete noći došlo na svijet!

Dani koji slijede nakon Isusova rođenja također su blagdani: osam dana nakon toga, prema starozavjetnoj predaji, Dijete je dobilo ime: nazvano je Isus. Nakon četrdeset dana obilježavamo njegovo prikazanje u Hramu, kao i svakoga drugoga prvorođenoga sina Izraelova. Tom se prigodom dogodio izvanredan susret: Mariju, kada je s Djetetom stigla u Hram, susreo je starac Šimun, koji je uzeo malog Isusa u naručje i izgovorio ove proročanske riječi: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! / Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, / koje si pripravio pred licem svih naroda: / svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.” (Lk 2,29-32). Zatim je, govoreći njegovoj Majci Mariji, dodao: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,34-35) Tako smo već u prvim danima Isusova života čuli navještaj Muke, koja će jednoga dana uključivati i njegovu Majku Mariju: na Veliki petak ona će šutke stajati uz križ svoga Sina. Također, neće proći mnogo vremena nakon njegova rođenja prije nego što se Mali Isus nađe pred ozbiljnom opasnošću: okrutni kralj Herod naredit će da se pobiju sva djeca mlađa od dvije godine, zbog čega će Isus biti prisiljen pobjeći sa svojim roditeljima u Egipat.

Sigurno znate sve o ovim događajima vezanim uz Isusovo rođenje. Pričaju vam ih vaši roditelji, pa svećenici, učitelji i vjeroučitelji, a vi ih svake godine u božićno vrijeme zajedno s cijelom Crkvom duhovno proživljavate. Dakle, znate za ove dramatične strane Isusova djetinjstva.

Dragi prijatelji! U onome što se dogodilo Betlehemskom djetetu možete prepoznati što se događa djeci diljem svijeta. Istina je da dijete predstavlja radost ne samo svojih roditelja nego i radost Crkve i cijeloga društva. No istina je i da u današnje vrijeme, nažalost, mnoga djeca u različitim dijelovima svijeta pate i ugrožena su: gladna su i siromašna, umiru od bolesti i neishranjenosti, žrtve su rata, napustili su ih roditelji, i osuđena su ostati bez doma, bez topline vlastite obitelji; trpe mnoge oblike nasilja i bahatosti od strane odraslih. Kako da nam bude svejedno kada vidimo patnju tolike djece, pogotovo kada tu patnju na neki način uzrokuju odrasli?

Isus donosi Istinu

Dijete koje vidimo u jaslama na Božić raslo je kako su godine prolazile. Kad mu je bilo dvanaest godina, kao što znate, otišao je prvi put s Marijom i Josipom iz Nazareta u Jeruzalem za blagdan Pashe. Ondje, u mnoštvu hodočasnika, odvojio se od svojih roditelja i s ostalim dječacima i djevojčicama svojih godina zastao je poslušati učitelje u Hramu, na svojevrsni „sat vjeronauka”. Blagdani su bili dobra prilika za prenošenje vjere djeci koja su bila otprilike iste dobi kao Isus. Ali ovom se prilikom dogodilo da je ovaj izvanredni dječak koji je došao iz Nazareta ne samo postavljao vrlo inteligentna pitanja, već je također počeo davati duboke odgovore onima koji su ga poučavali. Pitanja, a još više odgovori zapanjili su učitelje u Hramu. Bilo je to ono isto čuđenje koje će kasnije obilježiti Isusovo javno propovijedanje. Epizoda u jeruzalemskom Hramu bila je jednostavno početak, i neka vrsta predznaka onoga što će se dogoditi nekoliko godina kasnije.

Dragi dječaci i djevojčice koji ste vršnjaci dvanaestogodišnjeg Isusa, ne pada li vam sada na pamet vjeronauk u župi i školi, na kojemu ste pozvani sudjelovati? Stoga bih vam želio postaviti nekoliko pitanja: Što mislite o svojim satovima vjeronauka? Uključujete li se poput dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu? Idete li redovito na te sate u školi i župi? Pomažu li vam roditelji u tome?

Dvanaestogodišnji Isus toliko se zainteresirao za vjeronauk u jeruzalemskom hramu da je, u neku ruku, zaboravio čak i na vlastite roditelje. Marija i Josip, krenuvši s ostalim hodočasnicima na put natrag u Nazaret, ubrzo su shvatili da Isus nije s njima. Dugo su ga tražili. Vratili su se i tek treći dan ga našli u Jeruzalemu, u Hramu. „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” (Lk 2,48) Kako je neobičan Isusov odgovor, i kako nas tjera da zastanemo i razmislimo! „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (2,49). Bilo je teško prihvatiti takav odgovor. Evanđelist Luka jednostavno dodaje da je Marija „brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu” (2,51). Bio je to zapravo odgovor koji će se shvatiti tek kasnije, kada je Isus kao odrastao počeo propovijedati i govoriti da je za svog nebeskog Oca spreman podnijeti svaku patnju, pa čak i smrt na križu.

Iz Jeruzalema se Isus vratio s Marijom i Josipom u Nazaret, gdje im je bio poslušan (Lk 2,51). O tom razdoblju – prije nego što je počelo njegovo javno propovijedanje – Evanđelje bilježi samo: „A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.” (Lk 2,52)

Draga djeco, u Djetetu koje gledate u Jaslicama morate pokušati vidjeti i dvanaestogodišnjeg dječaka u hramu u Jeruzalemu, koji razgovara s učiteljima. On je isti onaj odrasli čovjek koji će kasnije, s trideset godina, početi propovijedati Božju riječ, izabrat će dvanaest apostola, slijedit će ga mnoštva žedna istine. Na svakom će koraku svoje izvanredno učenje potvrđivati ​​znakovima božanske moći: davat će vid slijepima, liječiti bolesne, čak i uskrisivati ​​mrtve. A među mrtvima koje će vratiti u život bit će dvanaestogodišnja Jairova kći i sin udovice iz Naina, vraćen živ svojoj uplakanoj majci.

To je stvarno istina: ovo Dijete, sada tek rođeno, jednom kada odraste, kao Učitelj božanske Istine, pokazivat ​​će izuzetnu ljubav prema djeci. Apostolima će reći: „Pustite dječicu neka dolaze k meni” i dodat će: „Ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje!” (Mk 10,14). Drugi put, dok apostoli raspravljaju tko je najveći, stavit će pred njih dijete i reći: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Mt 18,3) Tom je prigodom izrekao i oštre riječi upozorenja: „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.” (Mt 18,6).

Koliko su djeca važna u Isusovim očima! Mogli bismo čak reći da je Evanđelje puno istine o djeci. Cijelo se Evanđelje zapravo moglo čitati kao „Evanđelje djece”.

Što znači „Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko”? Ne ukazuje li Isus na djecu kao uzore čak i odraslima? U djeci postoji nešto što nikada ne smije nedostajati ljudima koji žele ući u kraljevstvo nebesko. Ljudi kojima je suđeno da idu u raj jednostavni su poput djece, i poput djece puni su povjerenja, bogati dobrotom i čisti. Samo takvi ljudi mogu u Bogu pronaći Oca i, zahvaljujući Isusu, sami postati djeca Božja.

Nije li to glavna poruka Božića? Kod svetog Ivana čitamo: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14); i opet: „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime” (Iv 1,12). Djeco Božja! Vi ste, draga djeco, sinovi i kćeri svojih roditelja. Bog želi da svi po milosti postanemo njegovom posvojenom djecom. Tu je pravi razlog božićne radosti, radosti o kojoj vam pišem na kraju ove Godine obitelji. Budite radosni u ovom „Evanđelju božanskog sinovstva”. U toj radosti nadam se da će nadolazeći božićni blagdani u ovoj Godini obitelji uroditi obilnim plodom.

Isus daje sebe

Dragi prijatelji, nema sumnje da je nezaboravan susret s Isusom Prva sveta pričest, dan koji se pamti kao jedan od najljepših u životu. Euharistija, koju je Krist ustanovio na Posljednjoj večeri, u noći uoči svoje muke, sakrament je Novoga saveza, odnosno najveći od sakramenata. U ovom sakramentu Gospodin pod vidom kruha i vina postaje hrana za dušu. Djeca prvi put svečano primaju ovaj sakrament – u prvoj svetoj pričesti – i potiče ih se da ga nakon toga primaju što je češće moguće kako bi ostala u bliskom prijateljstvu s Isusom.

Da bismo se mogli pričestiti, kao što znate, potrebno je primiti krštenje: to je prvi od sakramenata, i najpotrebniji za spasenje. Krštenje je veliki događaj! U prvim stoljećima Crkve, kada su krštenje primali uglavnom odrasli, obred je završavao primanjem euharistije, a bio je svečan kao što je danas Prva sveta pričest. Kasnije, kada su se počela krstiti uglavnom novorođenčad – a to je slučaj mnogih od vas, draga djeco, pa se zapravo i ne sjećate dana svog krštenja – svečanije slavlje prenijelo se na trenutak prve svete pričesti. Svaki dječak i svaka djevojčica iz katoličke obitelji znaju sve o ovom običaju – Prva sveta pričest velika je obiteljska proslava. Na taj dan uz onoga koji prima prvu svetu pričest euharistiju obično primaju roditelji, braća, sestre, rodbina, kumovi, a ponekad i učitelji i vjeroučitelji.

Dan prve svete pričesti također je veliko slavlje u župi. Sjećam se kao da je jučer bilo kada sam zajedno s ostalim dječacima i djevojčicama mojih godina prvi put primio euharistiju u župnoj crkvi svoga grada. Ovaj događaj obično se obilježava obiteljskom fotografijom, kako se ne bi zaboravio. Ovakve fotografije uglavnom ostaju s osobom kroz cijeli život. Kako vrijeme prolazi, ljudi vade te fotografije i ponovno doživljavaju emocije tih trenutaka, vraćaju se čistoći i radosti doživljenoj u tom susretu s Isusom, Onim koji je iz ljubavi postao Otkupiteljem čovjeka.

Za koliku je djecu u povijesti Crkve euharistija bila izvor duhovne snage, ponekad i herojske snage! Kako da se ne sjetimo, na primjer, svetih dječaka i djevojčica koji su živjeli u prvim stoljećima, i koji su još uvijek poznati i štovani u cijeloj Crkvi? Sveta Agneza, koja je živjela u Rimu; sveta Agata, koja je umrla mučeničkom smrću na Siciliji; sveti Tarcizije, dječak kojeg s pravom nazivaju „mučenikom Euharistije” jer je radije umro nego se odrekao Isusa, kojega je nosio pod obličjem kruha.

I tako, kroz stoljeća, sve do naših dana, mnogo je dječaka i djevojčica među onima koje je Crkva proglasila svetima ili blaženima. Kao što Isus u Evanđelju pokazuje posebno povjerenje prema djeci, tako i njegova Majka Marija tijekom povijesti nije propustila pokazati svoju majčinsku brigu za malene. Sjetimo se svete Bernardice Lurdske, djece iz La Salettea i, u našem stoljeću, Lucije, Franje i Jacinte iz Fatime.

Ranije sam vam govorio o „Evanđelju djece” – nije li ono u naše vrijeme našlo poseban izraz u duhovnosti svete Terezije od Djeteta Isusa? Apsolutna je istina – Isus i njegova Majka često biraju djecu i daju im važne zadaće za život Crkve i čovječanstva. Naveo sam samo neke koji su posvuda poznati, ali koliko ima drugih koji su manje poznati! Čini se da Otkupitelj čovječanstva dijeli s njima svoju brigu za druge – za roditelje, za druge dječake i djevojčice. Željno iščekuje njihove molitve. Kakvu golemu moć ima dječja molitva! To postaje uzor i samim odraslima – moliti s jednostavnim i potpunim povjerenjem znači moliti kao što mole djeca.

I ovdje dolazim do važne točke u ovom pismu: na kraju ove Godine obitelji, dragi mladi prijatelji, vašim molitvama želim povjeriti probleme vaših obitelji i svih obitelji na svijetu. I ne samo ovo: imam i druge nakane za koje vas molim da molite. Papa jako računa na vaše molitve. Moramo moliti zajedno, i mnogo moliti da čovječanstvo, sastavljeno od milijardi ljudskih bića, postane sve više i više Božja obitelj i da može živjeti u miru. Na početku ovog pisma spomenuo sam neizrecivu patnju koju su mnoga djeca doživjela u ovom stoljeću, a koju mnoga od njih podnose i u ovom trenutku. Koliko njih i ovih dana postaje žrtvama mržnje koja bjesni u različitim dijelovima svijeta: na Balkanu, primjerice, i u nekim afričkim zemljama. Dok sam razmišljao o ovim činjenicama koje bolom ispunjavaju naša srca, odlučio sam vas zamoliti, dragi dječaci i djevojčice, da preuzmete na sebe dužnost molitve za mir. Vi to dobro znate – ljubav i sloga grade mir, a mržnja i nasilje ga ruše. Instinktivno se okrećete od mržnje i privlači vas ljubav – stoga je Papa siguran da nećete odbiti njegov zahtjev, već da ćete se pridružiti njegovoj molitvi za mir u svijetu s istim žarom s kojim molite za mir i sklad u vlastitim obiteljima.

Hvalite ime Gospodnje!

Na kraju ovog pisma, dragi dječaci i djevojčice, dopustite mi da se prisjetim riječi psalma koje su me uvijek ganule: Laudate pueri Dominum! „Hvalite, sluge Gospodnje, / hvalite ime Gospodnje! / Blagoslovljeno ime Gospodnje sada i dovijeka! / Od istoka sunca do zalaska hvaljeno bilo ime Gospodnje!” (Ps 112/113,1-3). Dok razmišljam o riječima ovog psalma, pred očima mi prolaze lica sve djece svijeta – od istoka do zapada, od sjevera do juga. Vama, mladi prijatelji, bez obzira na razlike među jezicima, rasama ili nacionalnostima, kažem: Hvalite ime Gospodnje!

A budući da ljudi moraju slaviti Boga prije svega vlastitim životom, ne zaboravite što je dvanaestogodišnji Isus rekao svojoj Majci i Josipu u jeruzalemskom hramu: „Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (Lk 2,49) Ljudi slave Boga slijedeći glas vlastitog poziva. Bog poziva svaku osobu, a njegov se glas čuje i u srcima djece – poziva ljude da žive u braku ili da budu svećenici, poziva ih na posvećeni život ili možda na rad u misijama… Tko može reći? Molite, dragi dječaci i djevojčice, da saznate koji je vaš poziv i da ga zatim velikodušno slijedite.

Hvalite ime Gospodnje! Djeca svih kontinenata u betlehemskoj noći s vjerom gledaju novorođeno Dijete i doživljavaju veliku radost Božića. Pjevaju na svojim jezicima, slaveći ime Gospodnje. Dirljive božićne melodije proširile su se zemljom. To su nježne i dirljive riječi koje se čuju u svakom ljudskom jeziku, to je poput svečane pjesme koja se diže iz cijele zemlje, koja se stapa s pjesmom anđela, glasnika slave Božje, iznad štalice u Betlehemu: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!” (Lk 2,14) Omiljeni Sin Božji postaje prisutan među nama kao novorođenče. Okupljena oko njega, djeca svih naroda na zemlji osjećaju njegove oči na sebi, oči pune ljubavi Oca nebeskoga, i raduju se jer ih Bog voli. Ljudi ne mogu živjeti bez ljubavi. Pozvani su ljubiti Boga i bližnjega, ali da bi ispravno ljubili, moraju biti sigurni da ih Bog voli.

Bog vas ljubi, draga djeco! To vam želim reći na kraju Godine obitelji i u povodu ovih božićnih blagdana, koji su na poseban način vaši blagdani.

Nadam se da će vam biti radosni i mirni. Nadam se da ćete tijekom njih intenzivnije doživjeti ljubav svojih roditelja, svoje braće i sestara te ostalih članova svoje obitelji. Ta se ljubav onda mora proširiti na cijelu vašu zajednicu, pa i na cijeli svijet, upravo preko vas, draga djeco. Ljubav će tada moći doprijeti do onih kojima je najpotrebnija, osobito do patnika i napuštenih. Koja je radost veća od radosti koju donosi ljubav? Koja je radost veća od radosti koju ti, Isuse, na Božić donosiš u srca ljudi, a posebno u srca djece?

Podigni svoju malenu ruku, Božansko dijete,
i blagoslovi ove svoje mlade prijatelje,
blagoslovi djecu cijele zemlje.

Iz Vatikana, 13. prosinca 1994.

IVAN PAVAO II.

Autorska prava © Libreria Editrice Vaticana

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor: vatican.va