Jedan muškarac bio je jako emocionalno vezan za svoju majku. U braku je pokušavao svim snagama obnoviti svoju dječju vezu s majkom i neprestano je provocirao suprugu da treba više brinuti o njemu. Neko vrijeme sudjelovao je i u susretima molitvene zajednice gdje je ubrzo prepoznata njegova dječja glad za nježnošću i brigom. Na kraju mu je netko rekao da se ponaša kao „dijete“ prema svojoj ženi. Budući da je to bila istina, pogodilo ga je tako jako da više nije dolazio na sastanke, smatrajući da tako neće morati mijenjati sebe iz osobe djeteta u osobu odgovornog supruga i oca. Dogodilo mu se nazadovanje. Na poslu je doživljavao stalne poraze jer su suradnici osjećali taj problem i bez prestanka su ga zadirkivali nezgodnim šalama koje su ukazivale na njegovu dječju nemoć. Život mu je uvelike pokazivao znakove da je već vrijeme da izađe iz „pelena“ i prestane maltretirati one koji su ga okruživali da se brinu za njega. Iz dana u dan gubio je odnos sa stvarnošću i postao je očajan. Tek kada je sam sebe uhvatio u tome da zapravo sve što radi – iznuđivanje pretjerane brige i nježnosti od svoje žene, kada se pretvarao da je bolestan ili kada satima nije želio razgovarati, došlo je do samodestrukcije i tada je odlučio da mora nešto promijeniti. Pobjegao je iz zajednice. Na radnom mjestu bio je beživotan i da se nije bojao materijalne bijede, vjerojatno bi pobjegao. U bračnom životu bježao je u stanje usamljenog i nesretnog djeteta. Sva njegova očekivanja bila su bolesna i stvarala su takvu atmosferu oko njega. Tek onda kada mu je svećenik naredio da se vrati zajednici, i otkrio mu njegove „narcisoidne“ potrebe, dječju čežnju i vezanost za majku, prihvatio je ono što mu je svećenik savjetovao. Dakako, priznao je da ima otpor pred povratkom u zajednicu i to naročito zbog toga što ga je jedan od voditelja doslovno znao „ubijati“ istinama o njemu, koje su ga „ogolijevale“ u njemu samome. Morao je stati nasuprot nekome koga je smatrao neprijateljem. Izići pred tobožnjeg neprijatelja – to je često jedini način da se izađe iz vlastite zatvorenosti.

Takav izlazak učinila je i Estera. Otišla je do kralja koji je bio, doduše, njezin muž ali i smrtni neprijatelj, istovremeno. Ona, budući da je bila Židovka, morala je prekršiti zakon, ulazeći u odaje kralja u koje se nije smjelo ulaziti bez poziva, govoreći nepoželjnu istinu, zauzimajući se za osuđene na smrt. Ponekad reći svom mužu istinu znači, učiniti nešto što graniči sa smrtnom opasnošću. Ogroman strah spopada nas kad se nalazimo u situacijama u kojima može izaći na vidjelo naša slabost, kada se možemo kompromitirati, ispasti smiješni, kada možemo doživjeti neuspjeh ili ispasti neodgovorni, nekompetentni ili u krivu. No, još gore je ako nas izda naša ignorancija, nedostatnost u odnosu na druge u mnogim stvarima, pomanjkanje ljubavi, nesuglasice, osjećaj da smo stalno zanemareni, ili ako netko koga cijenimo slučajno izabere nekog drugog a ne nas: govoreći općenito, kada se bojimo pokazati slabima. Naša kultura je kroz vjekove promovirala samo „uspješne“ ljude, snažne, koji se „razumiju u stvar“, jake i čvrste, kompetentne i bolje od drugih u svakom pogledu a uz to i odgovorne. Kultura zapadne civilizacije nameće ljudima prevelika očekivanja. Odatle toliko puno depresije i kulta oholosti. Istina je ipak ta, da slabost budi simpatiju, a ponos odbijanje. Imamo više simpatije prema slabim ljudima koji se ne boje o tome govoriti, nego prema čvrstim i jakim ljudima koji ne pokazuju nikakve slabosti. Kad Estera dolazi pred Ahasverovo prijestolje i pokazuje svoju slabost, upravo čini sljedeće da joj kralj poštedi život: „Trećega dana prestane se Estera moliti, skine sa sebe haljine žalosti i odjene svoje sjajno odijelo. Kad se bila sjajno nakitila i zazvala Boga i Spasitelja, koji sve vidi, uze sa sobom dvije služavke. Na jednu se naslanjala kao prava gospođa. Druga je išla za njom i nosila joj skute. Sjala je u svem sjaju svoje ljepote. Lice joj je bilo vedro i ljubazno. Ali je njezino srce bilo tjeskobno. Tako prođe sva vrata i onda stade pred kralja. On je sjedio na svom kraljevskom prijestolju, bio je odjeven u svoje sjajno odijelo i sjao je od zlata i dragog kamenja. Njegov je pogled ulijevao strah. Kad on podiže lice i kroz zažarene oči pokaza svoj unutarnji bijes, pade kraljica u nesvijest, promijeni svoju boju, spusti glavu na služavku koja je išla pred njom. Bog okrenu kraljevo srce u blagost. Zabrinut skoči s prijestolja, uze je u svoj naručaj, dok ona ne dođe opet k sebi, i progovori joj ljubazno: ‘Što imaš, Estero? Ja sam tvoj brat! Budi dobre volje! Ti nećeš umrijeti! Što smo zapovjedili vrijedi samo općenito. Pristupi dakle.’ I on podiže zlatni štap, stavi ga na njezin vrat, poljubi je i reče: ‘Sada govori sa mnom.’ Ona mu reče: ‘Ti mi se ukaza, gospodaru, kao Božji anđeo, i moje srce prepade se od straha pred tvojim veličanstvom. Jer ti si divan gospodaru! Tvoje je lice puno miline“ (Est 5,1a-2b).

Estera je učinila sve što je mogla da sebe pokaže u najboljem svjetlu ali ono što je stvarno promijenilo osjećaj vladara iz ljutnje u ljubav bila je upravo njezina slabost. Tek kada je stala u svojoj slabosti i strahu, Ahasver je postao prema njoj milosrdan. Upravo u trenutku kad je Estera proživljavala duboki strah, Ahasvera je fascinirala njezina nježnost i slabost. Ne trebamo se bojati pokazati svoju slabost, jer upravo je ona snaga koja mijenja. Slično je i kada kleknemo na ispovijed, puno lakše „dobivamo“ i svećenika i Boga kada iskazujemo s kajanjem svoje „slabosti“, a ne onda kada se pokušavamo pokazati s najbolje strane! U neprijatelju, koji je bio istovremeno muž, Estera je vidjela i anđela! Anđeo čeka na nas u našim strepnjama, u onome čega se najviše bojimo, jer mu je zadatak pomoći nam u najtežim, a ne u najlakšim situacijama. Ako je netko vidio vodopade Angela u Venezueli lako može sebi predočiti povezanost onog najužasnijeg s onim najdivnijim. Uopće se ne čudim da ti najveći i najdivniji vodopadi imaju „anđeoski“ naziv! Svaki anđeo voli prostranstvo; govoreći ljudskim jezikom – bezdan, provaliju! Razlogom gornje promjene bila je osim toga i molitva za narod koju je Estera upućivala Bogu. I ovdje je vidimo slabu i poniznu. Ovo je najveća snaga čovjekova: slabost i poniznost. Te dvije osobine u povezanosti s molitvom postaju zlatno sredstvo koje može u našem životu promijeniti sve: … jer se ‘Bog oholima protivi, a poniznima daje milost’“ (1 Pt 5,5).

Molitva kraljice Estere

„I kraljica Estera se u svojoj smrtnoj tjeskobi uteče Gospodinu. Skine sa sebe svoje sjajne haljine i odjene odijelo tuge i žalosti. Umjesto miomirisa posu glavu pepelom i prahom, trapila je tijelo i prekrila raščupanim pletenicama sva mjesta koja je prije radosno ukrašavala. Tada se molila Gospodinu, Bogu Izraelovu:

‘Gospodine moj, ti si jedini naš kralj! Pomozi meni, ostavljenoj, koja nema drugog pomoćnika osim jedino tebe. A pogibao je za me tako blizu. Od svojega djetinjstva slušala sam u krugu svoje obitelji da si ti, Gospodine, izabrao Izrael između svih naroda i da si uzeo naše oce između svih njihovih djedova za vječnu svojinu i na njima ispunio sva svoja obećanja. A sad sagriješismo pred tobom i ti si nas predao vlasti naših neprijatelja, jer smo štovali njihove bogove. Gospodine, ti si pravedan. Ali sad se ne zadovoljavaju više našim tvrdim ropstvom, nego se zakleše u ruke svojim bogovima da će osujetiti tvoja obećanja, da će uništiti tvoju baštinu, da će zatvoriti usta koja te hvale i da će ugasiti sjaj tvojega Hrama i žrtvenika, a otvoriti usta poganima, da hvale svoje ništavne idole i slave zemaljskoga kralja dovijeka. Nemoj, Gospodine, predavati svojega žezla ništavnim idolima i ne dopuštaj poganima da se rugaju našoj propasti! Okreni njihovu misao na njih same i osramoti onoga koji je tako protiv nas! Spomeni nas se, Gospodine, i ukaži nam se u vrijeme naše nevolje! Daj mi srčanosti, Gospodine, kralju bogova i gospodaru svake vlasti! Stavi mi pravu riječ u usta pred lavom i preokreni mu srce u mržnju na našega neprijatelja, da pogine on i svi koji pristaju uz njega. A nas izbavi svojom rukom i pomozi meni, ostavljenoj, koja nema nikog osim tebe, Gospodine! Ti znaš sve. Također znaš da mrzim sjaj bezbožnika i prezirem ložnicu neobrezanih i svih tuđinaca. Ti znaš moju tjeskobu. Znaš da mi je mrsko kada moram javno nositi znak svoje visosti. Jer ga prezirem kao nečistu krpu i ne nosim ga kad sam sama. Tvoja službenica nije nikada jela za Hamanovim stolom i nije hvalila kraljevu pijanku, niti je pila vina od žrtvenih naljeva. Otkad je tvoja službenica dovedena ovamo pa do danas, radovala bi se samo u tebi, Gospodine, Bože Abrahamov! Bože, koji sve nadvisuješ jakošću, usliši vapaje onih koji su bez nade, izbavi nas iz ruke bezbožnika i oslobodi me od moje tjeskobe!“ (Est 4,17k-17z).

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.