Svaka slava nije nam na korist i svaki uspjeh može biti zamka. Čitajući o životu i karijeri Elvisa Presleya, saznao sam da taj čovjek nije mogao podnijeti strah od samoće i strah pred gubitkom svoje slave. Živio je stalno pod pritiskom publike, bio je „kralj“ rock glazbe. Ljudi su ga obožavali. Pa ipak, iza sjaja slave skrivala se tamna sjena strepnje s kojom nije mogao izići na kraj. Čovjek nemože biti Bog! Spašavao se tražeći „izlaz“ u alkoholu i postajući ovisnik o lijekovima, a većina njegovih obožavatelja doznala je, tek nakon njegove smrti, u kakvom strašnom stanju je bilo njegovo zdravlje. Zbog puno nezdravih ovisnosti, od kojih je kobna bila ovisnost o lijekovima, Elvisovo zdravlje se jako pogoršavalo. 16. kolovoza 1977. godine, nađen je mrtav na podu kupaonice. Zadnja knjiga koju je čitao imala je naslov Znanstveno istraživanje Kristova lica, Roberta Meyera.

Pogledajmo sada 4. poglavlje Knjige proroka Daniela. Zašto je kralj Nabukodonozor doživio takvu odbačenost i omalovažavanje? Ako želimo upoznati Njegova Spasitelja bez imalo sumnje i dvojbe možemo reći, da je to Onaj koji ga je najprije zbacio s prijestolja, a to nije bio nitko drugi nego Bog! Nabukodonozor je živio samo za svoju slavu. Plivao je u oholosti i egocentrizmu, hranio se strahopoštovanjem tisuća ljudi koje, kada bi samo čuli njegovo ime, prolazili bi ih strah i jeza. No, čak i oni koji druge drže u pokornosti i strahopoštovanju imaju svoje strahove i prikaze kojih se i sami plaše. Oni koji su nas ponižavali na kraju nađu i svoje poniženje. Sud Božji dopire do svih: onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju. Tako je 4. poglavlje Knjige proroka Daniela zapravo pripovijest o Nabukodonozoru, priča o njegovoj preobrazbi. Vladar Babilona, ondašnje vojne i kulturne sile svijeta, bio je mučen uznemiravajućim snovima. Realist, racionalist, prestrašen iracionalnim vizijama! Bio je ponosan čovjek i vladar a istovremeno onaj koji oduzima slobodu – nameće se drugima i posjeduje strašnu potrebu vladanja drugima, što proizlazi iz njegova nesvjesnog bijega od samoće. Mučili su ga snovi u kojima su na površinu izbijali dugo potiskivani osjećaji straha i samoće. Puno godina gušio je u sebi svoju ljudsku narav, bojazan i samoću, trudeći se svim silama ne pokazati strah i običnu ljudsku slabost. Zapravo, onaj tko prema vani pokazuje snagu i veličinu, ponekad sve dublje u podsvijest gura vlastitu slabost. Što više čine druge ljude ovisnima o sebi, to ga snažnije guši i pritišće samoća.

Nabukodonozor je sanjao ogromno stablo koje je obuhvaćalo cijeli svijet, bilo je puno lišća i voća, a u njegovoj krošnji ptice su nalazile sklonište. U snu, Božjom voljom, drvo je bilo srušeno i od njega je u zemlji ostao samo korijen omotan obručima od željeza i bronce. Proces „rezanja“ trajao je sedam razdoblja, točnije rečeno neodređeno vrijeme. Užasnuti kralj, kada se probudio, ispričao je svoj san onima koji čitaju snove, astrolozima, no, nitko ga nije znao protumačiti. Tek je Danijel to učinio, rekavši da san označava Božju presudu nad kraljem, presudu onoga Boga koji je poželio da mu se nevjerni vladar obrati i da On ozdravi njegove bolesne osjećaje. San je istovremeno i prostor izvlačenja skrivenih i u dubine potisnutih osjećaja (primjerice: straha i ljutnje), a također je i slika smrti, negdje između života i smrti. To može biti tako strašna noćna mora, očaj, nalik umiranju, ali na sreću ovo umiranje je ono koje vodi k Novome životu. Kralj je u snu umirao od straha jer je vidio da njegova vlast, iako silna, nije umiranje za druge i može mu biti oduzeta u svakom trenutku, oduzeta radi sitnica.

Bio je vladar ali ne i otac; oduzimao je, ali nije i darivao slobodu; zatvarao je, ali nije oslobađao. Posjedovao je sve ali nije bio ni s kim, bio je okružen mnoštvom ljudi, no bio je usamljen. Tipičan primjer čovjeka koji čini druge ljude ovisnima o sebi. Posjedovanje i oduzimanje nečije slobode ne site našu glad za osjećajima. Zbog toga se moralo dogoditi to što se dogodilo. Jedne noći, u mraku mašte ugledao je drvo, a to znači samoga sebe. Snažno drvo okruživalo je mnoštvo stvorenja, bili su to svi oni koje je učinio ovisnima o sebi. Drvo je ipak bilo napeto zbog straha pred samoćom. Nitko neće postići zrelost da bude s drugima, tko ne zna živjeti bez drugih. U stvari ne raduje nas ni prisutnost neke osobe, niti tisuća ljudi, ukoliko im snažno ograničavamo slobodu. Stisnuta šaka mora napokon ispustiti ono što guši. Zapanjenost koja se javlja nakon toga, kada otkrijemo da smo usamljeni i svijest da nas nitko ne voli, makar smo puno osoba učinili ovisnima o sebi, može biti početak vjere i početak Novog rađanja. Nabukodonozor je stvorio mehanizam ovisnosti o ljudskim odnosima jer nije imao odnos prema Bogu. To što ne crpimo Božju ljubav i ne dajemo Njemu ljubav zauzvrat, čini da se kao skakavci zasićujemo ljudskim emocijama, afektima i držimo druge u vezama koje zarobljavaju, kao kad držimo ptice u krletkama. Smatram da drvo koje je Nabukodonozor vidio u snu može biti također i vizija rodoslovnog stabla, ali sigurno je to bila i vizija njegove osobnosti – krletka emocionalne gladi uslijed samoće koja ga je činila ovisnim o mnoštvu stvorenja. Sanjao je pravu orvelovsku „životinjsku farmu“, makar je smatrao da je čovjek koji je pravedno brinuo za sve narode. Previše često se čini ljudima da je njihova brižnost vrsta dobronamjerne ljubavi a u biti je ta ljubav čisto zarobljavanje, koje služi samo popunjavanju praznine, čiji uzrok leži u samoći. Takve osobe su ponosne i determinirane ali zapravo jadne u svojoj samoći. Njihova vlast je uistinu izraz čežnje za ljubavlju koju ne znaju sebi osigurati. Napetost osjećaja takvih osoba stvara cijela „krda“ emocija koje „žderu“.

Čovjek bez Duha Svetoga, bez Božje ljubavi, osjeća ogromnu glad srca. Trči za ljubavlju i baca se na sve i svakoga, žderući svaki oblik ljudskih osjećaja. Glad za ljubavlju pretvara se u lavlju glad, lavlji tek, poput „gladi skakavaca“, te rađa emocionalnom tiranijom. Tiranin koji emocionalno zarobljava ne mora biti kralj, može to biti svaki čovjek: žena, muškarac, majka i otac, muž i ljubavnik, ostavljena majka koja voli svoju djecu osvajačkom ljubavlju i nevjeran muž koji ovisnom o sebi čini svaku sljedeću ženu, tražeći kod njih mlijeka koje je nedovoljno teklo iz majčinih grudi. I mlad muškarac i mlada žena mogu biti kao Nabukodonozor, ako vole ljubavlju koja zarobljava i obožavaju svoje osjećaje. Može to biti i otac koji zarobljava svojim ponosom i strogošću cijelu obitelj, kao i direktor tvrtke koji paralizira djelatnike strahom, zatim predsjednik države koji postaje tiraninom podređenenima, ili bilo koji pretpostavljeni koji stalno traži dokaze poslušnosti i odanosti. Svi oni zapravo traže ljubav i kada je ne znaju pronaći onda iznuđuju pokornost kroz tiraniju koja paralizira. Prije ili kasnije, svako zarobljavanje osjećaja mora proći smrtnu borbu preobrazbe ili jednostavno završava smrću.

Takva vrsta osjećaja, takva „ljubav“ nerijetko se mijenja u svoju suprotnost – u mržnju. Riječ je o enantiodromiji *(grč. izraz prema Heraklitu iz Efeza koji kaže da svaka stvar nakon nekog vremena postaje svojom suprotnošću). Zla ljubav postaje na kraju obožavanje zloće a obožavana osoba postaje „predmetom“ mržnje. To je kazna za obožavanje, za nakupljenu emocionalnu energiju usmjerenu prema određenoj osobi koja, čak i da je bila „bog“, ne bi zaslužila takvo klanjanje. Puno ljudi napravi suicid zbog iznevjerene ili prevarene ljubavi, zbog odbačenosti. Puno njih također počini ubojstvo kao akt očajničke potrebe posjedovanja i vezivanja nekoga samo za sebe. Mlada je žena rekla svom voljenom mužu da bi ga radije ubila nego dijelila s nekom drugom. Drugi izvrše suicid kada su odbačeni i nemaju više nikakve mogućnosti „posjedovanja“.

Nabukodonozor je oscilirao između brižnog vladara, koji je u stvari iznuđivao ljubav i poštovanje drugih, i tipičnog tiranina koji je bio spreman u svakom trenutku odbaciti, mrziti, čak i ubiti voljene osobe, koje su ga razočarale i iznevjerile njegova očekivanja. Bio je spreman baciti u vruću peć tri mlada Izraelca, a nakon kratkog vremena, sa suzama u očima, osloboditi ih. Znao je uhititi zarobljenike u Jeruzalemu i učiniti od njih dostojanstvenike, ali znao je, isto tako, baciti Daniela u lavlju jamu pa ga osloboditi iz nje kao da mu je jedini ljubljeni sin. Volio je i mrzio.

Sveto pismo ga predstavlja kao osobu koja ide iz krajnosti u krajnost, a sve zbog toga što je u svojoj nutrini bio upravo suprotno od onoga kakvim se predstavljao prema van i zato je stvarao takve vrste odnosa. Bio je despot koji je odlučno vladao narodima, a istovremeno je bio djetinje bespomoćan prema svojim snovima koji su u njemu budili nemir i neodlučnost do te mjere, da je od drugih morao tražiti njihovo tumačenje. Nabukodonozor je imao problema s osjećajima koji su u njegovu životu bili smrtonosna sila: sve je proživljavao intenzivno i krajnje, često su se njegovi osjećaji u njemu samom ispreplitali s osjećajima drugih. Bio je nepostojan, „promjenljiv“: želio je brinuti za druge i znao je biti tiranin, želio je biti dobar „tatica“, ali za trenutak otkrivao je u sebi ubojicu u odnosu prema toj istoj osobi, često najbližima. Danas među nama živi puno Nabukodonozora: idealiziraju svoju ljubav da bi za čas osjetili razočarenje onim osobama koje su ih još donedavno fascinirale. Žive neko vrijeme očarani da bi za trenutak osjetili gađenje i mržnju prema toj istoj osobi. Nisu postojani u osjećajima, no baš zato su njihovi osjećaji tim intenzivniji. Previše su „visoko“ da bi ih se moglo uistinu voljeti, i zbog toga svatko glumi ljubav prema njima, a oni osjećajući tu neiskrenost prema sebi i to ih dovodi do sumnje koja ih izjeda.

Vjerojatno je i kralj izazvao smrtnu zapanjenost i strah jer nitko nije znao što mu se može dogoditi već idućeg trenutka: unapređenje ili smrt. Kakav je to stres! Život u takvim krajnostima: od očaranja i ovisnosti, do mržnje i odbačenosti. To dovodi do psihičke nesigurnosti i depresije, čak želje za smrću. Svom silom kontroliraju one koje čine ovisnima, ulaze u njihov život, osjećaju ljubomoru i sumnju, očekuju izjašnjavanje i apsolutnu vjernost, a istovremeno mrze i ljute se omalovažavajući one koje su nedavno obožavali. Žele ne samo robovsko obožavanje, nego i sami obožavaju i vode „u smrt.“ Manipuliraju i ucjenjuju iznuđujući ljubav i darove, traže vjernost, no, istovremeno ne drže do nje, osiguravajući se tajnim odnosima. Skloni su ubiti ne samo zbog toga što su odbačeni, nego su skloni također i sami sebe uništiti, režući vene ili umirući od gladi. Ispod ovih isprepletenih osjećaja skriva se korijen samoće i straha od nje. Što je veći strah od samoće, to je snažnija njihova težnja za kontrolom drugih, veća želja da se nekome nanese ponižavajuća bol i štoviše nekontrolirana ludost manifestiranja svojih emocija, koje žderu kao skakavci.

Spuštajući se još dublje u korijenje njihova života može se zaključiti da njeguju u sebi uvjerenja o bezvrijednosti vlastitoga bića, pa čak i uvjerenje da su zli i najgori. Uz takvo „korijenje“ ne može se dugo izdržati sa samim sobom, zato svom snagom prebacuju svoj bijes na druge, isti taj bijes koji osjećaju prema sebi samima: drugi su loši, drugi vuku za nos, bezvrijedni su, slabi i usamljeni. Nabukodonozor je imao na duši puno ubojstava, a sposoban je bio učiniti ih još i više. Optuživanje drugih daje osjećaj vladanja i varljivo uvjerenje da se vratilo kontrolu nad situacijom i nad samim sobom. Ovo postaje sve opasnije kada vlast omogućuje optuživanje. Neki, zaprepašteni krajnostima svojih osjećaja, vole živjeti neko vrijeme u samoći, napuštajući sve. Boje se ove ogromne emocionalne snage koja uništava njih same i druge. Osjećaju samo destruktivnu snagu, žele sebi samima smrt i ne žele nikakvih odnosa s drugima. Sami sebe osuđuju i sami sebe mrze.

Tko zna, možda je to bila upravo Božja osuda koja je dovela Nabukodonozora do pokajanja u pustinji. Bog je ne samo Bog naših djela i molitava, nego i Bog naše psihe, naših misli. Jedini lijek za kralja bio je Daniel koji je znao podnositi sve krajnosti vladareva ponašanja, a istovremeno je imao smjelosti reći mu istinu koja oslobađa. Zbog proročkih riječi koje je izgovorio Daniel, vladar je bio prognan. Živio je kao životinja, osamljen, izoliran, zatvoren u sebe, žderao je svoju ljutnju i ponižen, sazrijevao da prihvati samoću. Nakon nekog vremena prihvaća istinu o svojoj slabosti i ništavnosti, sazrijeva za prihvaćanje Boga kao jedinog Gospodara. Vjera i obožavanje Boga, ozdravile su ga. Bez obzira na mišljenje psihologa, moramo zaključiti da samo istinito obožavanje Boga daje ravnotežu i mir srca, a to znači ozdravljenje bolesnih osjećaja i oslobađa čovjeka od krajnosti. Zadnji čin rastakanja ionako već nagrižene osobnosti vladara, bio je trenutak kada je doživio iskustvo gubitka „uzvišenosti“.

U kratko vrijeme, s terase svoje palače, položene visoko, u očima tisuća ljudi Nabukodonozor je pao u prazninu i srušio se ponižavajuće nisko. Nakon tog iskustva nije se više bojao ni samoće, niti slabosti – jer ih je prihvatio. Napokon se oslonio na Boga, a ne na ljude koje je kontrolirao i previše brižno, a istovremeno ih lišavao slobode, odbacivao i mrzio. Prvi lijek za bolesnu kraljevu dušu bile su Danielove riječi, riječi čovjeka koji je osjećao prijateljstvo i privrženost, a nije se bojao reći istinu u oči. Drugi lijek bilo je iskustvo poniženja. Ponos je bio razoren. Vladar je živio u samoći kao mrtav, hranio se kao životinja. Bio je gurnut u ono čega se smrtno plašio i … preživio! No, tek susret s Bogom, u samoći, potpuno ga je ozdravio. Svakako ne treba godinama čekati takvo iskustvo. Možemo podijeliti ovo iskustvo na vremenski manje etape. Takva „pustinja“ je, na primjer, klanjanje pred Presvetim sakramentom. Ovo je vrijeme samoće ispunjeno blagim mirom Božje prisutnosti. Liječi nas od potrebe oduzimanja slobode drugima i osigurava od odbacivanja drugih. Ovo je prostranstvo u kojem otkrivamo Božju očinsku ljubav i od Njega se učimo biti „ocem“ i ispunjamo se autentičnom molitvom slavljenja. Svi ti stavovi brane nas istinski a ne samo prividno od iskušenja tiranije vladanja. Napokon je Nabukodonozor počeo obožavati Onoga koga uistinu treba obožavati. Korijeni njegove duše dosegli su dubine, samo vrelo ljubavi. „Poslije nekog vremena, ja Nabukodonozor, podigao sam svoje oči k nebu, i moj razum opet mi se vratio. Tada sam zahvalio Višnjemu i hvalio sam ga i slavio, Njega koji živi u vijeke, čija je vlast vječna i čije je Kraljevstvo od koljena do koljena“ (Dn 4,31).

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

* Označava drastičan obrat ili upućivanje prema nečemu suprotnom. Carl Gustav Jung upotrijebio je taj naziv prema Heraklitu, jonskom filozofu iz VI st pr. Krista. Jung je bio jako zainteresiran za Heraklitovo filozofsko učenje po kojem je ovaj smatrao egzistenciju nečim što stalno teče i mijenja se. Sve što se odnosi na egzistenciju je dinamično i promjenljivo. Promjene nisu slučajne nego podliježu enantiodromiji, načelu „upućivanja prema suprotno- sti“, preobrazbi u suprotnost. Uzajamno djelovanje suprotnosti osnovni je zakon života. He- raklit je uočavao svugdje u prirodi tu suprotnost: život – smrt, dan – noć, opće – pojedinačno. U antičko doba zbog opažanja i najsitnije sjene u najsjajnijem svjetlu, kao naznake nadolaska mraka, dobio je nadimak „plačući filozof“. Jung je svjestan da se načelo enantiodromije može upotrijebiti kako u psihologiji čovjeka tako i u kozmologiji cijeloga svijeta. Enantiodromiju je smatrao potencijalno opasnom po ljudsko društvo, budući da posljedice pojavljivanja samo jedne strane mogu biti razarajuće, te ne smijemo nikada dopustiti da samo jedna vrijednost ili stav potpuno zavlada našom sviješću. Da bi se moglo djelovati protiv preokreta u suprotnost, trebamo cijelo vrijeme zadržati u fokusu obije krajnosti.

Bitno.net